HRT: “I majke i očevi znaju manipulirati i djecom i sustavom, a najjače oružje koje iskoriste je optužba za lažno zlostavljanje djeteta, fizičko ili seksualno”
Ravnateljica Poliklinike prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander gostovala je u emisiji Studio 4 HRT-a 28. listopada 2020. na temu patnji djece u visokokonfliktnim razvodima roditelja, te o tome kako “novo normalno” utječe na povećani stres i konflikte i u obiteljima u kojima su roditelji zajedno. Donosimo prijepis cijelog intervjua:
»Novo normalno« je donijelo nemir u obitelji gdje je već prije tinjao sukob. Primjećujete li sad već povećan broj razvoda?
Buljan Flander: Još ne možemo govoriti o pravim brojkama jer nemamo još statistike, ali ono što primjećujemo je da smo imali najviše poziva od strane roditelja koji u vrijeme lockdowna ne mogu doći do svoje djece. Roditelji koji i inače ne dozvoljavaju kontakte, ili traže razne načine da spriječe kontakte djeteta s drugim roditeljem, na neki način su koristili lockdown da spriječe ne samo fizičke kontakte nego i kontakte putem raznih video platformi, što je bila preporuka i ministarstva socijale i svih stručnjaka, da ukoliko dijete ne može prvoditi vrijeme s dvije obitelji zbog opasnosti od zaraze, da se omoguće video pozivi, video kontakt skoro na svakodnevnoj razini, što više i što ćešće s drugim roditeljem. Roditelji koji ne želi da dijete kontaktira s drugim roditeljem, koji želi sprječavati te kontakte, koji želi ocrnjivati drugog roditelja, uvijek će iskoristiti svaku priliku da to postigne. Ali moram reći da su se neki roditelji u toj situaciji čak i uspjeli dogovoriti jer su shvatili da je u ovooj krizi djetetu jako važno da roditelji zajedno funkcioniraju, i da mu oboje budu sigurna baza. Evo, imamo i nekih dobrih primjera.
Sve je više i nasilja u obitelji. Evo, imali smo jučer vijest da je proteklih dana 9 muškaraca uhićeno zbog zlostavljanja partnerice.
Buljan Flander: Prema podacima koje sam dobila iz policije, nasilje u obitelji je povećano za 40 posto, a zlostavljanje djece 30 posto ove godine. Jako je puno rizičnih faktora koji pridonose nasilju u obitelj. Znači, puno je anksioznosti, puno je stresa. Prema našem istraživanju, 30 posto ispitanika u vrijeme lockdowna je depresivno, 40 posto anksiozno, a preko 50 posto je u povećanom stresu. Dakle, to su sve faktori koji povećavaju rizik od nasilja u obitelji. Puno je više u cijelom svijetu prodaje alkohola, droge, puno je više zlouporabe alkohola i droga, financijske nestabilnosti, gubitak posla… Sve su to rizični faktori koji povećavaju nasilje u obitelji i to se događa u cijelom svijetu. I iz ranijih kriza je poznato da je veliki rizik od nasilja u obitelji i zato je potrebno da znamo da se to događa i da zaista pozivamo susjede, rodbinu, sve one koji nešto čuju ili vide iza zatvorenih vrata da reagiraju. Jer ne smijemo zanemarivati niti najmanje znakove nasilja u obitelji. Ako netko zaprijeti »ubit ću te«, ako netko zaprijeti »razbit ću ti glavu«, ili »pojest će te mrak«, ili »vidjet ćeš ti kako ću ja tebi…« nešto, bilo koju prijetnju, to moramo ozbiljno shvatiti, jer uvijek nasilju u obitelji prethode određeni indikatori, koje mi nažalost vrlo često zanemarujemo, i vrlo često mislimo »pa dobro, on/a je takav/va«. Sad nam roditelji kažu i sami »lakše puknem«. Sami roditelji znaju nazvati i reći »dajte mi pomozite kako da smanjim frustraciju, kako da se smirim, jer zaista se bojim da ću udariti dijete, a nisam dosad nikada«.
Konfliktan razvod je najbolniji za sve, pogotovo za djecu, primjećujete li možda porast broj manipulacija gdje roditelji možda lažno optužuju drugog roditelja za zlostavljanje, da bi im to u nekom procesu razvoda išlo na ruku. Kako to znate razlikovati? Manipuliraju li oni tako sustavom?
Buljan Flander: Nažalost, i majke i očevi znaju manipulirati i djecom i sustavom, a najjače oružje koje iskoriste je optužba za lažno zlostavljanje djeteta, bilo fizičko bilo seksualno. Majke znaju optuživati očeve, bivše muževe, za seksualno zlostavljanje, a očevi lažno optuživati nove partnere majki. To je zapravo najgora manipulacija koju mogu napraviti djetetu. Nekad roditelji kažu »ja sam istinski bio/la zabrinut/a«, ali u toj situaciji kad stručnjaci kažu “nismo našli elemente zlostavljanja, nema simptoma, i mi ne vidimo da je dijete zlostavljano”, roditelj koji je zaista zabrinut odahnut će, reći će »super, baš dobro da ste mi to rekli, sad zapravo mogu možda shvatiti da sam neke znakove krivo vidio/jela«. Ali oni koji zaista žele dobiti taj papir na kojem piše da je ovaj drugi zlostavljač, i koji to žele na sudu iskoristiti protiv tog roditelja, ići će od jednog do drugog stručnjaka ne bi li dobili taj papir.
Meni je žao da ljudi našu ustanovu često doživljavaju kao pravosudnu ustanovu koja prikuplja dokaze, i koristim priliku da naglasim da smo mi zdravstvena ustanova koja ne prikuplja dokaze nego procjenjuje mentalno stanje djeteta, i to na osnovi multidisciplinarne obrade raznih stručnjaka. I ako pet stručnjaka u multidisciplinarnoj obradi dobije simptome bilo kakve indikacije, ako jedan stručnjak dobije indikacije koje su jasne, mi apsolutno idemo dalje prema sustavu i obavijestimo nadležne institucije. Međutim, ako ne dobijemo takve indikacije, onda naravno da to u nalazu ne možemo napisati.
Postoje kriteriji, postoje silne edukacije kako se provodi forenzički intervju, kako se razgovara s djetetom, i zaista je potrebno da multidisciplinarno i intersektorski struka radi, a ne da o tome odlučuje netko tko o tome ništa ne zna, nego vjeruje jednoj ili drugoj strani. Dakle, u svakom slučaju, svi mi u zdravstvenim ustanovama, i u bilo kojoj ustanovi, smo dužni svaku sumnju na zlostavljanje prijaviti, odnosno obavijestiti nadležne institucije.
Ono što je meni žao je da se lažne prijave ni na koji način ne sankciniraju, jer se dogodi da jedan roditelj ne vidi dijete godinama, dok dokaže da je optužba lažna. Jedan roditelj ne vidi dijete godinama dok dokaže da je savršen roditelj, a nitko od nas nije savršen roditelj – dovoljno je da smo dovoljno dobri roditelji. Nažalost, kad krene ta sudska borba i međusobno optuživanje, i potreba jednog partnera da kazni drugog partnera preko djeteta, sudski procesi predugo traju i ja često kažem da neka djeca više od pola svog života žive u ratnoj zoni. E sad zamislite ako dijete ima 8 godina, a parnica traje 4 godine, i za to vrijeme dijete ili rijetko ili nimalo viđa drugog roditelja. Za to vrijeme ovaj roditelj koji želi otuđiti dijete od drugog roditelja koristi situaciju, koristi sustav, manipulira sustav, ide od stručnjaka do stručnjaka, donosi nalaze… Nakon toga i samo dijete će reći »ja više ne želim viđati tog drugog roditelja«. I to dijete nastavi samo voditi bitku onog roditelja koji je to započeo. I ono što, nekad djeluje kontraintuitivno, ali mi stručnjaci znamo zašto je tome tako – jer postoji oko 2000 znanstvenih radova na ovu temu – dijete se često prikloni onom roditelji koji do njega zahtjeva da odbaci drugog roditelja. I netko tko ne zna o tome puno reći će »dijete je sigurno imalo razloga da odbaci ovog, a prikloni se ovom roditelju koji je dobar«.
Dijete vrlo često ne može izdržati tu tenziju između dva roditelja, ne može izdržati tu anksioznost i konflikt lojalnosti, ne može izdržati da jednom roditelju govori ono što on želi čuti, a drugome što taj želi čuti, i u jednom momentu se se prikloni, i to onom roditelju za kojeg se boji da će ga odbaciti ako ne odbaci drugog roditelja. Nažalost, takva djeca dođu do toga da više uopće nemaju svoje osjećaje, svoje potrebe ne prepoznaju, nego zadovoljavaju potrebe tog roditelja, kupuju njegovu ljubav time što će odbaciti drugog roditelja, i da bi to opravdali u svojim glavicama i u svojim dušama dođe do rascjepa, do splittinga, gdje je jedan roditelj crn, a drugi bjel. Odbačenog, crnog roditelja, više ne zove mama ili tata, nego on ili ona, ili imenom. Dakle, totalno ga depersonalizira kao roditelja, sve negativno o njemu govori, i misli da je sve negativno od njega doživjelo, i nažalost počinje doživljavati svijet u crno bijelim pojmovima. A zadatak odrastanja sve naše djece je da spoji dobro i loše u mami, dobro i loše u tati, kako bi kasnije u životu mogao spojiti dobro i loše u ljudima. Dakle, roditelji koji samozadovoljno uživaju u tome da dijete odbacuje drugog roditelja ne shvaćaju koliku štetu rade tom djetetu, niti koliko zapravo mu bazu rade za kasnije psihičke poremećaje.
Na sreću, čini se da je puno više nekonfliktnih razvoda. A kako taj postupak učiniti lakšim, kako pomoći takvim obiteljima? I kad nema nekih velikih problema, kako olakšati taj postupak kad je već do njega došlo?
Ono što je jako važno i što pokušavamo raditi s roditeljima na samom početku razvoda je da shvate da trebaju staviti dijete u središte svog interesa, a ne u središte svog sukoba.
Ako je bivši partner ili bivša partnerica zadnja osoba na svijetu koju želiš vidjeli, ali imaš s njim/njom dijete, moraš shvatiti da je taj drugi roditelj djetetu i da je jednako potreban djetetu kao ti kao roditelj. Moramo shvatiti da su nam interesi i potrebe djeteta na prvom mjestu. Dijete ima potrebu i pravo na oba roditelja. Dijete ima potrebu i pravo na obje obitelji – i po mami i po tati.
Meni znaju doći djeca koja kažu »došao/došla sam ti reći da nikad više ne želim vidjeti moju mamu/tatu«. Baš sam imala nedavno jednog tatu koji je rekao »možete vi raditi što god hoćete, moje dijete nikad neće ići kod mame jer je ono tako odlučilo«. Znači, oslanjaju se na dijete koje su već izmanipulirali, kojemu su već isprali mozak. To nije za dobrobit djeteta. Za dobrobit djeteta je situacija kada prihvaćamo da dijete treba kontinuitet u odnosima s oba roditelja, da dijete treba u svom odgoju i odrastanju oba roditelja, i kad god mi djeca dođu i kažu »došao sam ti reći da ne želim više viđati mamu/tatu«, ili mi znaju reći »želim viđati mamu/tatu jednom tjedno nedjeljom od 5 do 7«, a ima 6 godina. I kaže »to sam se sama sjetila, to mi nitko nije rekao«.
A kad malo dublje zagrebemo, i kad mi psiholozi koristimo naše tehnike, kreativne, projektivne, onda uvijek dođemo do toga da dijete ima potrebu za oba roditelja. I to je nešto što bi roditelji trebali shvatiti, bez obzira koliko im bilo teško, koliko oni bili ostavljeni, koliko oni bili ljuti na bivšeg partnera. Trebali bi shvatiti da djeca imaju potrebu za oba roditelja, da djeca imaju svoje osjećaje, svoje potrebe, koji nisu jednaki našim osjećajima i našim potrebama. Ako se ne mogu s tim nositi, zaista uvijek mogu potražiti stručnu pomoć. Mi psihoterapeuti ćemo, naravno, uvijek razumjeti i njihovu tugu, i njihovu frustriranost i njihovu razočaranost. Ali ćemo im isto tako objasniti i perspektivu djeteta.
Neki roditelji zaista sami dođu, zaista sami pitaju »kako ćemo im reći«. Pa im dajemo savjet – recite im zajedno da se razvodite. Recite im da ćete biti sretni kad to dijete bude išlo i kod drugog roditelja. Da ste sretni kad dijete voli i drugog roditelja, i da ga vi volite najviše na svijetu. To što se vi razvodite, ne znači da se razvodite od djeteta. Pokazujte sreću na licu kad dijete odlazi drugom roditelju, jer znate da će mu tamo biti lijepo. Naravno, uvijek govorimo o situaciji da ga taj roditelj ne zlostavlja, da nije zlostavljač.
I ako tako roditelji dođu kod nas po savjet, odmah znamo da će to biti dobro, jer djetetu ne šteti sama separacija roditelja toliko koliko konflikt prije razvoda, tijekom razvoda i nakon razvoda. I to su sustavno sva istraživanja pokazala. Jer djeca mogu biti veoma nesretna u cjelovitim obiteljima. Mi imamo puno djece koja kažu »mama i tata se nisu rastali zbog mene, i ja sam kriv/a za njihovu nesreću«. I to je isto zapravo jedna grozna situacija odrastanja da dijete živi u konfliktu, i ta djeca također imaju velike rizike po mentalno zdravlje, a visokokonfliktni razvodi koji se nastavljaju s konfliktima godinama nakon razvoda, koji zapravo roditeljima služi da se ne razvedu i da se ne separiraju do kraja jer su zbog konflikta stalno u kontaktu, jako, jako štete djeci. Nekada se ne moraju pokazati posljedice u dobi od 4, 5, 6, 8 ili 10 godina, ali vrlo često se pojavljuju posljedice u adolescenciji.
Ovo »novo normalno« nije zapravo normalno niti za obitelji koje su zajedno niti za rastavljene roditelje. Nije lako niti roditeljima niti je lako djeci. Kako si pomoći, kako si olakšati ove dane, kad smo svi više-manje usmjereni jedni na druge.
Ono što se pokazalo i ovoj i u bivšim krizama, u obiteljima u kojima su postojali dobri odnosi i koje su funkcionirale dobro i prije krize, ovo je sitaucija koja je i pomogla da se više zbliže. Roditelji su imali više vremena provoditi s djecom, mogli su bolje upoznati dječje interese, mogli su se više baviti s djecom, jer nedavno sam naišla na jedno istraživanje da roditelji dnevno provode s adolescentima oko desetak minuta. Što možeš dati adolescentu u 10-tak minuta?
Ovo je sad bila prilika da se više druže s djecom, ali obitelji koje su bile disfunkcionalne postaju još disfunkcinalnije i zaista je važno da znamo koji su sve rizici i na koji način možemo pomoći i sebi i djeci. Dakle, ovo je jedna situacija koja traje već 6-7 mjeseci, i svima nam je na neki način izmaknuto tlo pod nogama.
Mi ne idemo baš kroz život sa idejom »mogu se zaraziti, mogu umrijeti, mogu zaraziti baku, djeda…nekog imunokompromitiranog člana obitelji«, a sad zapravo svaki dan živimo sa spoznajom koliko smo i mi sami ranjivi, i koliko sve ono što nam je važno u životu možemo izgubiti: obitelj, prijatelje, zdravlje, posao… To nas zaista čini vulnerabilnima na stres. Dakle, i mi odrasli moramo priznati da jesmo pod stresom i da moramo ugoditi na neki način sebi, da moramo voditi računa o sebi, pa barem 10 minuta dnevno posvetimo sebi, radimo nešto što volimo.
Nemojmo čitati i gledati vijesti svakih sat vremena, nemojmo se informirati iz neprovjerenih izvora da nam to ne pojača još dodatno strah, neizvjesnost, anksioznost, i budimo podrška djeci na način da im pokazujemo kako se mi nosimo sa stresom i kako se zapravo suočavamo s ovim situacijama. Ima puno stvari kojima možemo jačati otpornost naše djece: priznajmo njihove osjećaje, dozvolimo im da i oni osjećaju strah. Razgovarajmo o tome. Pitajmo ih »kako se ti osjećaš?«, »što ti znaš?«, »je li ima nešto čega se bojiš?«. Dakle, normalizirajmo te osjećaje. Ovo su sve normalne reakcije na nenormalnu situaciju. Dakle, nije dobro kad kažemo ova tvoja reakcija nije normalna. Naravno da nije normalno ako idemo u agresiju, to nije prihvatljivo, ali ajmo naučiti djecu kako će vidjeti, prepoznati, suočavati se sa svojim emocijama. Jako puno se govori o otpornosti djece. Ovo je situacija kad zaista možemo s djecom raditi i jačati njihovu otpornost i njihove načine nošenja sa stresom.”
