Povodom saborske rasprave o izmjenama i dopunama kaznenog zakona i zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, u emisiji Studio 4 HRT-a 1. srpnja 2021. godine gostovale su umirovljena sutkinja Visokog prekršajnog suda Branka Žigante Mašić i ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander. Obje sugovornice složile su se da je zaštita od obiteljskog nasilja u našem društvu u posljednjih 22 godine nazadovala umjesto da je napredovala, da su mnogo zakonske promjene kozmetičke, da su kazne za počnitelje preblege, te da i kada imamo dobre zakone oni se ne primjenjuju jer nedostaje odgovornosti u sustavu – i u sudstvu i u zdravstvu, socijali i školstvu. Mnogi stručnjaci i dalje ne prijavljuju sumnju na zlostavljanje djece, iako je to njihova odgovornost i dužnost, a za neprijavljivanje  je zapriječena kazna od 3 godine zatvora. Međutim, dok nema niti prijava niti osuda za stručnjake koji ne prijavljuju sumnje na zlostavljanje djece odnosno žrtava obiteljskog nasilja, dotle su oni stručnjaci koji prijavljuju izloženi ne samo prijetnjama i pozivima na linč od strane prijavljenih  zlostavljača, nego se i opetovano moraju očitovati i opravdavati za to što su postupali po zakonu, prijavili i time štitili žrtve obiteljskog nasilja.

Sutkinja Žigante Mašić izrazila je sumnju da će predložene izmjene zakona o zaštiti od nasilja u obitelji i kaznenog zakona, kojima se širi krug bliskih osoba u obitelji, poboljšati zaštitu žrtava:

„Ja mislim da proširenje na ovakav krug bliskih osoba tj. osoba koje su sada ili su bile u intimnom odnosu ili vezi, neće ništa poboljšati da mi žrtvu zaštitimo dok ne počnemo raditi onako kako je propisano zakonom. Prvo i osnovno će se pitanje postaviti kako ćemo dokazivati tu intimnu vezu, kolika će biti duljina trajanja te intimne veze, kako će suci to uopće poimati. Jer i do sada znamo da već imamo problem sa utvrđivanjem izvanbračnih zajednica, neformalnih partnera i osoba koje žive u zajedničkom kućanstvu.“

Što se tiče uvođenje po prvi puta kaznenog djela osvetničke pornografije, sutkinja smatra da je to riješeno na način da je ostavljen veliki prostor za dileme.

„Vrlo dobro da je osvetnička pornografija uvedena u kazneno zakonodavstvo kao jedno štićeno dobro gdje su i opet najčešće izložene žene, i gdje dolazi do diskriminatornog ponašanja. Bila je ineresantna jedna presuda njemačkog suda, gdje je rečeno da su zabranjene sve slike koje je na svoj mobitel stavio partner, nema veze u kojem su bili odnosu – ali bili su u nekom intimnom odnosu, iako ih možda i nije nigdje plasirao, ali na taj način je možda osramotio tu osobu, ona se osjećala ugroženo, i te su slike bile izuzete iz njegovog mobitela u korist stranke. Osvetnička pornografija je nešto što se stvarno može koristiti za sramoćenje i za teške povrede osnovnih ljudskih prava druge osobe. Kazneno djelo se sada kod nas propisuje u smislu, ako je osoba i pristala na snimanje, ali su snimke objavljene bez njenog pristanka, onda je to kazneno djelo. Ali, ako je osoba pristala, nije bilo temelja za pokretanje postupka. To će vam biti isto u domeni borbe kao i silovanje. Bit će borba je li pristala, je li dala ili nije dala, što se smatra pristankom i tako dalje.“

Ravnateljica prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander je komentirala podatke prema kojima je u vrijeme pandemije obiteljsko nasilje poraslo između 30 i 40 posto:

„U vrijeme pandemije i nakon pandemije raste obiteljsko nasilje. Raste bivše kazneno djelo zlostavljanja i zanemarivanja djece, ali raste i seksualno zlostavljanje djece. Mi u Poliklinici obično imamo godišnje oko 300 djece žrtava obiteljskog nasilja, a prošle godine smo ih imali 400. To je jako puno, a to samo jedna mala Poliklinika, dakle ne govorimo o statistikama na nivou države. Ove godine imamo jedan značajan porast seksualno zlostavljane djece. Mi ne vodimo evidencije, ali vidimo da ih puno više imamo u prvih pet-šest mjeseci ove godine, što je zapravo i logično jer su djeca bila zatvorena sa svojim zlostavljačima. Zato smo u vrijeme lockdowna i pokrenuli kampanju „Iza ovih vrata živi Mia“, gdje smo apelirali na susjede, na ljude koji sumnjaju da se iza tih vrata nešto događa, da reagiraju, da obavijeste.“

O izmjenama zakona o zaštiti od obiteljskog nasilja ravnateljica je rekla da smatra da je ključno da će djeca ostati nezaštićena jer stručnjaci koji su dužni prijavljivati i kojima je zapriječena kazna do 3 godine zatvora ako ne reagiraju, u praksi premalo prijavljuju, premalo obraćaju pažnju na dječju patnju:

„Razni su razlozi. Neki od njih meni u osobnom razgovoru kažu da oni ne žele imati posla sa sustavom, neki od njih mi kažu „Pa nisam vidio dovoljno, moram dokazati“. Stručnjaci ne moraju dokazati. Stručnjaci moraju prijaviti opravdanu sumnju, a sustav će dokazivati. A neki od njih otvoreno kažu „Ne želim završiti u medijima i na društvenim mrežama, gdje će me blatiti roditelji zlostavljači.“ Mislim da koliko god mi mijenjali zakone, ako se ti zakoni ne budu primjenjivali, a do sad se u nekim slučajevima ne primjenjuju adekvatno niti dovoljno, mi nećemo zaštitit žrtve obiteljskog nasilja, ne samo djecu nego i žene.“

Sutkinja Žigante Mašić smatra da su i sustav i društvo u cjelini nedovoljno prisutni u borbi protiv nasilja u obitelji:

„Bez obzira na činjenicu što je zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji propisana prekršajna odgovornost institucija za prijavljivanje nasilja u obitelji, mi takvih djela nemamo s obzirom na količinu prijavljenog nasilja u obitelji. To je stvarno zanemariva cifra. Čak nam liječnici otvoreno na edukaciji kažu da oni neće prijaviti jer da će na taj način izgubiti pacijenta. A onda ih mi pitamo, zar ne sumnjaju da onda mogu na takav način izgubiti pacijenta ili pacijenticu jer će možda doći do smrtnog ishoda? Sad će biti 22 godine kako je naša država stala na stajalište da obiteljsko nasilje više nije privatna stvar, a pogledajte – iste ove stvari govorim već 22 godine. I imam osjećaj da smo se unazadili u nečemu. Nemamo građanske odgovornosti, a pogotovo nemamo institucionalne odgovornosti, znači odgovornosti kod onih koji provode zakone, a i nekih koji pišu zakone. Kad govorimo o provođenju zakona pogledajte analizu prekršajnih i kaznenih presuda koje je obradila pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, kakve su te kazne i kakvu smo mi poruku poslali van. Kazne su premale. Ne koriste se uopće sve zakonske mogućnosti koje mi imamo propisane. Odlične zakone imamo.“

Zašto se ne provode zakoni koje imamo? Sutkinja Žigante Mašić smatra da je problem u tome što nema odgovornosti sustava koji treba provoditi zakone:

„Naravno da su suci samostalni, a zalažemo se da suci koji sude ovakve predmete moraju biti specijalno educirani i dobiti licencu za suđenje, jer moraju razumjeti da s druge strane imaju žrtvu. Nedovoljna je educiranost, a i zainteresiranost, od strane sudstva, a i onih stručnjaka u pomagačkim profesijama koji mogu omogućiti sucu da donese bolju odluku. Da li je u našoj glavi ono „U svakoj obitelji nešto ima“, da li još uvijek vrijedi „Pa to je njihova privatna stvar“. Zato je tako? Mi smo na strašan porast nasilja do kojeg će doći u pandemiji upozoravali od prošlog proljeća, a još uvijek nije omogućen iskorak žrtvi da nekome kaže, recimo da ode u ljekarnu i dućan gdje će dati neki signal. Čitavo naše društvo moramo educirati da je obiteljsko nasilje zabranjeno ponašanje koje u stvari truje naš svakodnevni život.“

Prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander smatra da smo se kao društvo u zaštiti djece vratili prilično unazad:

„Ja se ovim poslom bavim 40 godina. Vratili smo se unazad. Nekad smo, prije 20 godina, i sutkinja Žigante i ja i neki drugi stručnjaci i neki mladi ljudi, imali puno entuzijazma „idemo mijenjati zakone, idemo podizati javnu svijest, idemo mi stručnjaci prijavljivati i reagirati“. Sada zapravo interes za to pada. Meni mnogi stručnjaci kažu „Pa mi ćemo svu našu djecu za koju sumnjamo da su zlostavljana poslati u Polikliniku jer mi ne želimo da se nas proziva.“ I znate što se događa, a to isto sutkinja zna. Sutkinja je govorila o pravosuđu, ja ću govoriti o ljudima u zdravstvu, socijali i školstvu koji ne prijavljuju, koji ne reagiraju i ne snose nikakve posljedice. Ispada da mi u Poliklinici imamo djecu s jedne druge planete, a oni imaju djecu s neke treće planete. Kao da to nisu uopće ista djeca. Dakle, oni ne prijavljuju, ne očituju se i ne moraju nikome odgovarati zato što nisu prijavili. S druge strane, ustanove i stručnjaci koji prijavljuju se moraju očitovati ne samo zlostavljačima djece zašto su ih prijavili, nego ministrima, saborskim odborima, pravobraniteljima. Recimo jedan primjer, stručnjaci u Poliklinici su prijavili 2018. fizičko i emocionalno zlostavljanje djece od strane jedne majke i zanemarivanje od strane oca. Postupak na sudu još traje, njoj se sudi za zlostavljanje vlastite djece, ima vrlo ograničene kontakte sa svojom djecom. Ona se za to vrijeme na nas žali svim mogućim institucijama, hrvatskim, svjetskim i europskim, a ja se kao ravnateljica ustanove, koja nisam uopće na djecu stavila ruku, očitujem svim institucijama i opravdavam stručnjake koji su ju prijavili. Dakle, mi smo na sudu zbog toga što ona nas prijavljuje i imamo stalno inspekcije liječničke komore, psihološke komore. Umjesto da se bavimo djecom, umjesto da se bavimo terapijom žrtava, ja i moji kolege se očitujemo zašto smo prijavili zlostavljanje. Onima koji nisu prijavili zlostavljanje ne događa se ništa. Dobila sam podatke iz MUP-a: od ukupnog broja prijavljenih seksualnih zlostavljanja lani skoro 40% je prijavila naša mala Poliklinika. Pa to sve govori. Znači oni koje ne prijavljuju zlostavljanje djece, njima se ne događa ništa. Mislim da bi u tom području trebalo puno toga napraviti, puno toga promijeniti. Imamo zakon, zakon je jasan. Zakonom je zapriječena kazna do tri godine. Jutros dok sam se ovamo vozila, nazvala sam sutkinju Lano Petö Kujundžić da je pitam je li ikada sudila nekome zato što nije prijavio sumnju za zlostavljanje djece. U jednom jedinom slučaju, rekla mi je. Brojke su jasne: u Hrvatskoj je preko 20 % fizički zlostavljane djece, preko 20% emocionalno zlostavljano djece i 20%, dakle svako peto dijete, je seksualno zlostavljano. Tko najčešće zlostavlja djecu? Roditelji. Nije lako štititi djecu od roditelja koji imaju sve mehanizme da štite sebe, dok djeca nemaju mehanizme da štite sebe. Što rade roditelji kad ih prijavite? Kreću u napad na stručnjake i na struku. Država ne štiti struku i stručnjake i mene više neće čuditi ako ćemo se i u zaštiti djece vratiti još unazad. Jer zašto bi se izlagali stručnjaci koji nemaju zaštitu, koji su cijelo vrijeme izloženi napadima na društvenim mrežama, u medijima, direktnim prijetnjama, pozivima na linč? Mislim da je krajnji čas da ova država stane iza stručnjaka koji štite djecu. Jer recimo, pročitat će ti stručnjaci o sebi da su korumpirani, da pogoduju jednoj strani, da pišu nalaze u korist bogatijih, da pišu nalaze u korist jednog spola zato što su žene, da pišu nalaze u korist muškaraca zato što su potplaćene, dakle tisuću i jedan razlog će se naći napisan protiv stručnjaka, a nitko neće stati iza stručnjaka i reći „ajdemo štititi tu djecu, ajdemo kazniti stručnjake koji ne prijavljuju, ne reagiraju, koji se loptaju s tom djecom i šalju ih u druge ustanove“. Oni su ti koji se trebaju očitovati zašto ne primaju tu djecu i zašto ne štite tu djecu.

Često su obiteljski nasilnici recidivisti, što to onda govori o našem sustavu?

„To znači da sustav ne radi dobro, vrlo jednostavno“, odgovorila je sutkinja Žigante Mašić na to pitanje: “Znači da se ne primjenjuju sve one mjere koje su propisane zakonom i koje se mogu provoditi. Neke stvari su samo kozmetičke promjene zakona. Uveli smo dvije sigurnosne mjere u kazenenom zakonodavstvu – obaveznog udaljenja iz kućanstva i psihosocijanog tretmana počinitelja nasilja. Zašto naša država ne odvoji dovoljno novaca za psihosocijalni tretman počinitelja? Zato što neki smatraju da mi time štitimo nasilnika. Ne, mi time štitimo tu obitelj i štitimo buduće obitelji koje on može zasnovati. Jer nasilje je izabrano ponašanje, dakle on nije lud, samo u malom postotku su obiteljski nasilnici takvi. Također, razlog zašto imamo recidiviste je taj što nam kazne nisu odvračajuće i nisu svrhovite… Dok god budemo kazneno djelo nasilničkog djela u obitelji smatrali blažim kaznenim djelom, jer je zapriječena kazna od 3 godina zatvora, kakvu poruku šaljemo društvu?

Ravnateljica prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander slaže da su kazne preblage:

„Seksualno zlostavljanje je u porastu, a sada se predlaže promjena zakona po kojoj neće ići u zastaru teška kaznena djela seksualne zlostave djece. Koja su to laka djela seksualne zlostave djece kad dijete nosi posljedice za cijeli žviot. Ne bi smjelo biti zastare ni za jedno.“

Izvor: www.hrt.hr

Print Friendly, PDF & Email