Povodom Druge europske konferencije Formacija i prevencija – Moć kao služenje na Hrvatskom katoličkom radiju u emisiji Aktualno 16. rujna 2019. kod urednice Tanje Maleš gostovali su ravnateljica prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, koordinator konferencije doc. dr. sc. Josip Bošnjaković, psiholog-psihoterapeut i svećenik s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu i Hrvatskog katoličkog fakulteta i mnsg. Petar Palić, hvarski biskup i generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije, a govorili su o zloupotrebi moći u Crkvi, spolnom zlostavljanju počinjenom od strane crkvenih službenika, prevenciji i pomoći žrtvama, važnosti intesektorske i multidisciplinarne suradnje u zaštiti i prevenciji:

Maleš: Tema je prilično osjetljiva, ali suočit ćemo se s time vrlo otvoreno kako bismo spasili sve one koji su se našli u krugu zlostvljanja, osobito naše najmlađe, koji možda ne znaju kako nešto izreći, ali naša je odgovornost suočiti se s ovime i riješiti svako moguće zlostavljanje za koje se saznaje. No krenimo redom u pretpovijest ove priče koja će biti ovoga tjedna u Zagrebu. Obrada ove teme nadovezuje se na sličnu konferenciju koja se prije dvije godine održala u Firenci. Tada je bilo riječi o brizi i pažnji usmjerenih na dobrobit maloljetnih i ranjivih odraslih osoba koje su pretrpjele spolno zlostavljanje od strane članova katoličke crkve. Dr. Bošnjakoviću, s obzirom da ste vi sudjelovali na toj konferenciji, možete li nam reći što je tada zaključeno da bismo znali na što se nastavljamo u Zagrebu.

Bošnjaković: Na toj konferenciji zaključeno je kako je potrebno u početnoj formaciji bogoslova, sjemeništaraca, redovnika i redovnica uključiti stručnjake koji do tada nisu bili u tolikoj mjeri prisutni, kao što su psiholozi i pedagozi, zatim pružiti dodatnu podršku odgojitelja u bogoslovijama, povezati jedne i druge struke, dati samim bogoslovima da govore koje su njihove potrebe, osigurati moguću potporu i superviziju, također odgojiteljima u bogosloviji, integrirati temu zlostavljanja ne samo na jednoj praktičnoj razini nego također i u teološka promišljanja, dati jednu veću mogućnost  ženama u samom procesu odgoja, uvesti dodatne predmete iz psihologije i sličnih struka također na područje teologije, dati mogućnost bogoslovima pa i drugima koji sudjeluju u odgoju da idu i tijekom samog studija teologije na neke praktične djelatnosti, i dati veću važnost propedeutici, dakle jednoj godini uvoda u bogosloviji, ili u samom tijeku studija gdje bi bili u konkretnom kontaktu s ljudima. Progovoriti na jedan otvoreniji način, što mislim da se i čini, o seksualnosti, o važnosti seksualnosti, o intimi, o važnosti intime, kako komunicirati, dakle to su bile neke od pojedinih tema. I preizimati odgovornost, ne bježati od odgovornosti – i mislim da se to čini – za ono što se događa, otvoreno o tome pričati, tražiti pomoć gdje je potrebno, i mislim da je to bio jedan kontinuitet gdje se htjelo pružiti pomoć rektorima, vicerektorima, duhovnicima, psiholozima koji rade u bogoslovijama u Europi, i ovo je sada jedan kontinuitet toga što se tamo započelo.

Maleš: Dakle, možemo zaključiti, naglasak je na zaštiti, a da bismo mogli zaštiti sustav u cijelosti trebamo formirati. Međutim, to su nekako generacije koje dolaze, koje su sada u formaciji, u obrazovanju, ali iskustva nam kazuje da oni koji su već formirani, kojima nedostaje ovakav pristup, čine neka zlodjela zbog kojih se stidi cijelacrkva. Gospodine biskupe, ovo sada ide prema vama: I vi ste mjesni biskup, koji se na razini mjesne crke sigurno susrećete s ovakvim pitanjima, ali i na razini Hrvatske biskupske konferencije. Do sada smo očito negdje zatajili u formaciji i prevenciji, kada se događaju zlostavljanja u crkvi.

Palić: Rekao bih da je odgoj kompleksna stvarnost, to će možda bolje znati gosti, nisam ja niti psiholog niti psihoterapeut, ali i na temelju onoga iskustva koje ja sam imam kao onaj koji je sudjelovao kao odgajanik u jednom vremenu, to je vrijeme neposredno nakon demokratskih promjena, ali potrebno je naravno i u odgoju uključiti sve moguće sastavnice koje će pridonijeti kvalitetnijem, boljem, odgovornijem odgoju onih koji se sutra spremaju biti svećenici poslani služiti narodu. Naravno, mogli bismo djelomično reći da je nešto negdje u odgoju zatajilo, ali s druge strane ne smijemo zaboraviti osobnu odgovornost svakoga. Jedan sustav može pružiti sve mogućnosti, može staviti i okvire i pravne i kakve god želimo, međutim uvijek se radi o pojedincu, i taj pojedinac treba preuzeti odgovornost za sebe. Kad papa Franjo govori o odgovornosti Crkve, naravno da onda on govori u tom jednom poimanju Crkve kao zajednice i onih koji su u toj Crkvi poslani i postavljeni voditi brigu. Kada se ta briga pretvori u iskorištavanje onda dolazi do problema.

“Kod zlostavljanja se uvijek radi o zloupotrebi moći”

Maleš: Naslov konferencije je Moć kao služenje. Mi smo se ovdje odmah usmjerili prema Crkvi koja ima moć, ima autoritet, trebala bi biti moralni autoritet, na temelju činjenica Evanđelja ali i života svojih službenka. No, nije sam Crkva tema i ne događa se samo u Crkvi zloupotreba moći. Dr. Buljan Flander vi možete posvjedočiti iz rada sa zlostavljanom djecom da se moć zloupotrebljava i na drugim razinama, od škole do obitelji.

Buljan Flander: Da, kod zlostavljanja se zapravo uvijek radi o zloupotrebi moći. Uvijek je osoba koja zlostavlja osoba koja ima moć, osoba koja ima veće znanje od žrtve, osoba koja koristi svoju moć da bi zadovoljila svoje potrebe. Međutim, meni je drago reći, s obzirom da govorimo ovdje koliko sam shvatila i o odgoju i o suradnji Crkve sa psiholozima, sa strukom mentalnog zdravlja, drago mi je reći da imam jedan sjajan primjer dobre prakse. Ja sam naime, radila dvodnevnu edukaciju mladim svećenicima u Dubrovniku u organizaciji biskupa Uzinića, i meni je to jedno divno iskustvo, i divno mi je bilo vidjeti kako ti mladi ljudi zrelo i pametno promišljaju, i koliko su zainteresirani za ovu problematiku. Mislim da je to nešto što nam svima pomoći jer mi djecu ne možemo niti zaštiti ako svi skupa ne surađujemo, niti možemo raditi prevenciju ako nemamo intersektorsku suradnju, i mislim da je tu jako važna suradnja zdravstva, školstva, policije, obitelji, ali i Crkve, jer Crkva ima pristup obiteljima, Crkva može doći do roditelja, do djece, i to je zapravo jedan pravi način i u prevenciji i u adekvatnoj intervenciji.

Maleš: Dobro je sada da vas se zove i u prevenciji, a ne samo kada treba sanirati posljedice. Nažalost, još uvijek ima više ovih gdje vas zovu u saniranje posljedica, ali činimo korak po korak.

Buljan Flander: Ono što ljude često iznenadi,  to je statistika koja je naprosto neumoljiva. U Hrvatskoj je svako peto dijete seksualno zlostavljano. I mene znaju pitati i tražiti i neki novinari da pričam o zlostavljanju u Crkvi i koliko puno toga ima. Ja moram priznati da u životu sam u mojoj karijeri radila sigurno s više od 1500 seksualno zlostavljane djece. Najčešće su djeca seksualno zlostavljana u obitelji. Jedna trećina seksualnih zlostavljača su mama, tata, očuh, maćeha, ostatak do 50-60% čini bliska rodbina, ostatak do 90% bliski prijatelji obitelji. Znači sve su to osobe koje su bliske djetetu, a tek 10% su djeci nepoznate osobe. I zato se zapravo uvijek radi o zloupotrebi moći.

Maleš: Ta moć je moć autoriteta, oca, majke, ali to može biti i u školi, to mogu biti i nastavnici.

Buljan Flander: Da, nažalost, to mogu biti i nastavnici. I ja sam imala puno slučajeva gdje su nastavnici i treneri ti koji su koristili svoju moć da seksualno zlostavljaju djecu. Nažalost, imala sam slučajeve da su ti nastavnici koji su već bili osuđeni za bludne radnje ostajali raditi u toj istoj školi i nastavljali zlostavljati djecu, a onda možemo zaključiti da je država, da su institucije, zloupotrijebile svoju moć nad djecom jer nisu dijete zaštitile, nego su institucije dalje nastavile zlostavljati to dijete koje je već seksualno zlostavljano.

Maleš: I ta zloupotreba moći ide do samoga vrha, i tako se nastavlja iz godine u godinu, a djeca koja su žrtve zapravo su na dnu toga lanca i njihovo dobro je možda interes samo vas koji ovako uskačete i pomažete.

Buljan Flander: Ja moram priznati da sam ja kao stručnjakinja koja se dugo bavi ovom problematikom često vrlo frustrirana. Jer dijete se požali, dijete se povjeri, mi mu kažemo »povjeri se, zaštitit ćemo te«, na kraju ga zapravo nitko u sustavu ne zašiti, i meni je puno djece reklo »Teta Goga, meni je sad žao što sam ikome išta rekla, jer mi je sada gore nego prije dok nisam nikome ništa rekla, a to se događalo, jer sam obilježena u razredu, svi smatraju da lažem, nitko se samnom neće družiti, sudski proces traje godinama«. Za vrijeme sudskih procesa se vrše pritisci na tu djecu. Djeca koja su autentično doživjela takvo iskustvo, povlače svoj iskaz pod pritiskom sredine i sustava, i zapravo vrlo često se događa da ta djeca ostanu sama na svijetu: mama im ne vjeruje, rodbina im ne vjeruje, oni budu izdvojeni ili u dom ili u udomiteljsku obitelj, i doslovno ostanu sami na svijetu, tako da meni su ta djeca najtužnija djeca na svijetu i najmrtvija djeca na svijetu, jer oni su toliko često iznutra mrtvi da žele da i na fizičkom planu taj život završi i češće nego druga traumatizirana djeca pokušavaju i suicid. I zaista je potrebno govoriti o toj djeci i pružiti im svu moguću zaštitu koju im mi stručnjaci i institucije možemo pružiti. Naravno, ako još k tome obitelj ne pruži zaštitu onda smo mi tu ti koji trebamo tu djecu zaštititi i od obitelji.

O suočavanju Crkve sa žrtvama zlostavljanja od strane crkvenih službenika

Maleš: Vi se godinama bavite ovom temom i godinama ste prisutni u javnosti, ukazujete na tu djecu, međutim za Crkvu, za biskupe, svećenike, za poglavare, je ovo relativno nova tema, a žrtve koje dolaze iz Crkve još su više pogođene jer ako se od ikoga ne očekuje tako nešto onda je to svećenik. Dr. Bošnjakoviću, sad da vas pitam kao psihoterapeuta s obzirom na naša obiteljska savjetovališta u biskupijama i nadbiskupijama, jesmo li mi u Crkvi spremni suočiti se sa žrtvama zlostavljanja, sa žrtvama onih koji su zloupotrijebili moć autoriteta u Crkvi?

Bošnjaković: Mi jesmo spremni i to želimo, ne znamo uvijek odgovoriti na sva pitanja, rekao bih da na tome radimo, imamo podršku i tražimo pomoć i od Poliklinike, od prof. Gordane Buljan Flander i od drugih, kako bi se mogli s tom temom suočiti i pružiti pomoć žrtvama. Slažem se s vama da kada je osoba zlostavljana od osobe unutar Crkve, da je dodatna poteškoća što preko svećenika, redovnika, redovnica, osoba vidi i Boga, a onda ponekad se osjeća i od Boga ostavljena, i mislimda smo tu onda pozvani i razlikovati i pomoći žrtvama da Bog uvijek ostaje uz osobu. Nije to lagano reći tim osobama, mi se učimo nositi s time, mislim da je ova konferencija također jedan korak dalje. Mislim da tu ima još prostora, kao što sam rekao na početku, uvoditi i na teologiju neke izborne predmete koji će progovoriti o toj tematici, održavati seminare poput ovog u Dubrovniku ili negdje drugdje, ono što mislim da je vrijedno i da smo svi dobronamjerni u tome, da ono na čemu Crkva radi je da se suočavamo s time i zapravo nemoguće je biti – kako ćemo navještati Radosnu vijest, ako se ne suočimo s ovom teškom temom. Kolege i kolegice u savjetovalištama rade sa žrtvama, surađujem s centrima za socijalnu skrb, s prekršajnim sudom, s obiteljima, nije to uvijek lagano, zahtjevno je pogotovo jer dolazi do određenih otpora u obitelji, ne žele se izložiti javnosti, a i onda je to jedan proces koji traje. Tako da sam ja zadovoljan što se mi otvoreno suočavamo s time, radimo na tome, i ja bih rekao da zadnjih godina pozivamo da tko god ima takvih poteškoća da nam se obrati u savjetovalištima i da ćemo zajedno ići kroz to. Ono što mislim da je bitno tim osobama reći je »niste sami u tome. Zajedno ćemo biti s vama i prolaziti kroz to, odgovorno i prema državi i prema crkvenim pravilima.

Maleš: Gospodine biskupe, to što se Hrvatska biskupska konferencija uključila u ovu organizaciju, znači li to neko novo otvaranje Crkve u Hrvatskoj suočavanju s ovako osjetljivim pitanjima?

Palić: Hrvatska biskupska konferencija je još 2015. godine, iako je to možda u javnosti malo poznato, ali baš zato jer je kongregacija to tražila od svih biskupskih konferencija da donese smjernice s obzirom na zlouporabu. I Hrvatska biskupska konferencija je sve to učinila. Sve te smjernice koje su pojedine biskupske konferencije radile, morale su otići na odobrenje nadležnoj kongrecaciji koja je onda te smjernice pregledala i odobrila. Mi te smjernice imamo i one su kod nas na snazi od 2015. Sve ovo što je spomenuo profesor Bošnjaković i gospođa Buljan Flander, će naravno pomoći da se svi bolje snađemo kad se suočimo s tim problemom. Treba reći da je sigurno postojalo i nesnalaženja u takvim situacijama. Ali ovakav kako je gospođa rekla, međusektorski i interdisciplinarni pristup u odgoju, naravno da će nam pomoći da postanemo osjetljvi za ovu temu i da onda znamo koje adekvatne korake trebamo poduzeti. Hrvatska biskupska konferencija naravno na svojim sjednicama, a osobito pojedina vijeća i odbori, kao što je profesor Bošnjaković je u jednoj takvoj komisiji, nastoji doista pratiti što se događa i nastoji sve ono to je novo implementirati kako bi onda pojedinim biskupima bilo lakše kada se nađu u takvim neugodnim situacijama, to je neugodno i rekao bih i bolno, koliko za žrtve toliko za biskupa, a reći ćemo – kod onih koji se hrabro suoče s tim- i za počinitelja, ali i za cijelu vjersku zajednicu, ne samo lokalno nego i za cijelu crkvu. Papa Franjo je prošle godine, kad je poslao pismo svim vjernicima dotičući se ove teme zlostavljanja rekao i upotrijebio onu Pavlovu iz poslanice Korinćanima: »Ako jedan ud trpi, onda cijelo tijelo trpi.« Mi vidimo da nas jednako dotiče problematika i onog izvješća iz Pensilvanije i onog izvješća iz Njemačke, ali naravno nas osobito pogađa problematika iz svih tih situacija koja se događaju u našoj kući.

Maleš: S obzirom da dolazite iz institucije,dakle Hrvatske biskupske konferencije, je li u ovome trenutku poznato koliko je nas zahvatio ovaj problem zloupotrebe moći u Ckrvi, koliko imamo žrtava, koliko imamo slučajeva koji se trenutno razmatraju, koji su prijavljeni. Znam da je pitanje teško, odgovorite koliko možete.

Palić: Teško je reći. Jedno ću reći: I jedan slučaj je previše. Negdje po nekim statistikama, govorim o počiniteljima sada, mislim da se na razini Hrvatske biskupske konferencije, koliko nama je dosada poznato, radi negdje o između 15 i 20 počinitelja u Hrvatskoj. Koliko je to žrtava, teško je sada reći. Postoje u nekim situacijama i više žrtava, koje nemaju hrabrosti i snage javno to reći i prijaviti i zato u tom smjeru i idu ove najnovije smjernice ovog dokumenta odnosno motu proprije pape Franje »Vi ste svjetlo svijeta« gdje se zapravo obvezuje i svećenik i redovnik i redovnice da prijave ukoliko se nešto dozna oko žrtava, a s druge strane da se zaštiti one koji prijavljuju da ti ljudi ne osjete da su sami. Naravno, moramo reći da dok se ne utvrdi stvarna krivica ostaje ono pravilo da onaj koji je prijavljen ostaje nevin, ali svaku prijavu treba ozbiljno prihvatiti, ozbiljno istražiti i onda utvrditi pravo stanje stvari.

Nova papina pravila: sve biskupije do lipnja 2020. obavezne osposobiti javan i dostupan sustav za prijavu zlostavljanja, a istraga zlostavljanja mora završiti unutar 90 dana

Maleš: Prema papinim novim pravilima sve biskupije se obavezuju da do lipnja 2020. osposobe javan i dostupan sustav za prijavu svake sumnje na zlostavljanje ili prikrivanje zlostavljanja, prijavljuje se i svaka sumnja na spolno zlostavljanje ili uznemirivanje, a istraga zlostavljanja mora završiti unutar 90 dana, dakle nema više govora o zastari. Dakle, dr. Buljan Flander vi možete iz iskustva posvjedočiti zašto žrtve dugo šute, zašto se tek nakon 10,20 ili 30 godina otkrije što se događalo nekad u sakristiji, u ispovjedaonicama kada govorimo o crkvenim službenicima, ili u školi ili u obitelji.

Buljan Flander: Ono što pokazuju podaci iz svijeta je da je prosjek vremena od onog trenutka kad se zlostavljanje događalo do momenta kad je žrtva progovorila 10 do 16 godina. I onda često advokati počinitelja znaju reći »da je to tako bilo, ona bi prije progovorila. Zašto je tako dugo čekala?« Odgovor je vrlo jednostavan: Zato što je bila ustrašena, prestrašena da će ostati sama na svijetu, što joj se nažalost često i dogodi, bojala se za koheziju obitelji, jer ako kaže ona će se osjećati odgovornom za raspad obitelji, i onda se to opet na kraju dogodi da majke vrlo često kažu »ti si kriva što se obitelj raspala«. Kad je riječ o zlostavljanju u institucijama, opet se ne povjere niti u obitelji zato što ne znaju hoće li obitelj stati na njihovu stranu, s druge strane bit će obilježena. Ako u razredu saznaju, ili na vjeronauku ili treningu, bit će stigmatizirana, obilježena. Boji se ako krene sud da će izgubiti kontrolu nad procesom. Bit će neka policija, sud, ali djeca ne znaju što će se uopće s njima događati. Dakle, jako je puno razloga zašto žrtve. A jedan od najvećih razloga je to što žrtve ne vjeruju sustavu. Nažalost, ja moram reći da često s pravom ne vjeruju sustavu. Jer kad govorim o mojoj djeci, o žrtvama s kojima sam ja radila, zna se događati da to suđenje traje godinama, a za to vrijeme žrtva ide od jednog intervjua na drugi. Imala sam jedno dijete koje je 11 puta moralo pričati o tim groznim traumatiskim iskustvima, a počinitelj je o tome morao govoriti samo jedamput. I onda mi ta curica kaže: »Ja sam o tome morala pričati 11 puta kao da sam ja kriva, a on hoda po ulici i smije mi se.« Dakle, jako je bitno da mi svi u sustavu surađujemo, da svi zajedno zaštitimo žrtvu, da svi zajedno pomognemo da proces bude što brže gotovo, ovo je odlično s 90 dana, jer vrijeme je djetetu neprijatelj. Jer djetetu dokle god traje suđenje, dokle god ga se ispituje, ono ima ideju da mora dokazati da ne laže. I onda ja radim terapiju, ali to je antiterapijska terapija. I ja mu šaljem poruku da nije krivo, a sustav mu šalje poruku da možda jest krivo. I ako na kraju opet bude počinitelj oslobođen, onda je opet to poruke djetetu da ako nije počinitelj kriv onda je ono krivo. Tako da zaista mislim da je važno da znamo zašto djeca šute, da to ne znači da se to nije dogodilo, nego šute zašto da bi zaštitili obitelj, jer se boje, jer se osjećaju stigmatizirano. Imaju puno takvih razloga da šute.«

 …

Papa Franjo: »Sa žaljenjem, s kajanjem i s nadom i otvorenošću pomoći onima koji su to pretrpjeli od strane crkvenog službenika«

Maleš: Je li moguće spriječiti, prepoznati zlostavljača, bilo da je to crkveni službenik ili civilni.

Palić: Teško je meni to reći. Pozdavljam ono što je profesor Bošnjaković kazao: mi moram znati, i to crkveni dokumenti uvijek govore, da kad se osobu odgaja da se odgaja na tri područja. Jedno je područje duhovno, drugo je intelektualno, a treće je možda najzahtjevnije jer mi nosimo sebe, a to je onda naše afektivno, ono što u sebi imamo, jer smo po tome prepoznatljvi, koliko je moguće u tom procesu ustanoviti tko bi mogao biti počinitelj mislim da je veoma teško.

Maleš: Ali je moguće rješenje uvođenje što više stručnjaka u tu formaciju. Dr. Buljan Flander, ne samo stručnjaka, nego i prisutnost žene i u procjeni, u formaciji svećenika igra veliku ulogu, mislim da je to jedna novost u katoličkoj crkvi. Ženski geni i intuicija itekako nam mogu pomoći.

Buljan Flander: Ja bih odgovorila na ovo pitanje da je nemoguće prepoznati jer to su ljudi koji zaista jako vole djecu. To je doista jedna od osnovnih karakteristika zlostavljača da jako vole djecu i da uživaju biti u društvu djece, i oni zapravo ostavljaju jako dobar dojam. Nemojmo se zavaravati da ih možemo prepoznati, ali ih možemo pratiti pa možemo promatrati njihov način razmišljanja, možemo s njima razgovarati, dakle možemo na neki način pokušati odgojno utjecati, pa ako čovjek ima problem da shvati da ima problem pa da potraži pomoć. Ali u principu seksualni zlostavljači imaju u prosjeku po 50 žrtava, to kažu istraživanja. I jako se dobro prikrivaju. I čak Amerikanci kad su obavještavali susjedstvo da je pedofil uselio u njihovo susjedstvo, to nije puno pomoglo, jer se on samo bolje skrivao i radio je ta nedjela u drugom kvartu. Tako da se nemojmo zavaravati da ih tako lako možemo prepoznati. Ali dobrim praćenjem od strane stručnjaka mentalnog zdravlja mislim da se ipak može u prevenciji puno napraviti. A ženski element u odgoju i obrazovanju – da mislim da je jako važan.

Bošnjaković: Ja bih se samo složio sa svime rečenimo, i mislim da je jako važno kod osoba u crkvi koji su sposobni primjetiti da imaju sklonost prema maloljetnim osobama i djeci da im treba na vrijeme pružiti pomoć,dakle tamo gdje je moguće i gdje žele surađivati. A tamo gdje nije moguće, postoje druge mjere. I ostaje dakako dimenzija zla, grijeha, s kojim vjerujem da računamo dokle god jesmo, a tu onda valja primjenjivati ono što je u crkvi, a to su molitva i sakramenti.

Buljan Flander: Ja sam u Americi radila s počiniteljima. Proučavala sam istraživanja kako djeluje tretman na njih. Pokazalo se da oni koji su u zatvoru i provode tretman, nakon tretmana i izlaska iz zatvora, tek 7 posto njih je ponovo počinilo djelo. A ako su bili samo u zatvoru, a nisu prošli tretman do 70% njih je ponovilo djelo. Zato je važno ne samo odmaknuti počinitelja u drugi kvart, instituciju ili ustanovu, jer njegov nagon i dalje ostaje. Dakle, oni se ne mogu izliječiti jer je to poremećaj nagona, ali mogu nagon staviti pod kontrolu tretmanom. Zato je važno počiniteljima omogućiti tretman kako ne bi zlostavljanje nastavili nad drugom djecom.

Maleš: Hvala vam na ovom stručnom zaključku. Monsinjore Paliću, a s naše crkvene strane ostaje samo priznati da nam je žao zbog svakoga, zbog svake sitaucije gdje se zloupotrebi moć unutar crkve, žao nam je zbog svake žrtve, stid nas je zbog svakog nedjelja crkvenih službenika, molimo za oproštenje i idemo udruženim snagama rješavati da se to nikada više ne dogodi.

Palić: Točno, i moramo svi zajedno prihvatiti poticaj pape Franje osobito na ovom području, naravno sve ovo što ste vi saželi te ono što on ponavlja u takvim prigodama i što je u pismu prošle godine vjernicima jasno i glasno rekao: »sa žaljenjem, s kajanjem i s nadom i otvorenošću pomoći onima koji su to pretrpjeli od strane crkvenog službenika«.

Print Friendly, PDF & Email