Na okruglom stolu u organizaciji tjednika Globus gostovale su ravnateljica Poliklinike prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, sutkinja visokog kaznenog suda Lana Petö Kujundžić i ravnateljica Uprave za obitelj i socijalnu politiku u Ministarstvu rada, mirovinskog sustava obitelji i socijalne politike Marija Barilić. Razgovaralo se na temu mentalnog zdravlja djece u pandemiji uz vođenje novinara Borisa Vlašića. Članak je objavljen u Globusu od 29. srpnja 2021., a potom i u online izdanju Jutarnjeg lista uz video snimku:
“Vrlo je važno znati da se pokazalo da u svim krizama, lockdownima, nasilje prema djeci i mladima, prema ženama raste. Podaci MUP-a govore da je nasilje nad djecom u prvih pet mjeseci ove godine značajno poraslo u odnosu na prvih pet mjeseci prošle godine. Kaznena djela na štetu djece su u porastu za više od 30 posto! Povreda djetetovih prava također bilježi rast više od 30 posto, a seksualno zlostavljanje djece koje ne ulazi u povredu djetetovih prava poraslo je gotovo – 70 posto! Iz naših kliničkih iskustava proizlazi da je sve veći broj seksualnog zlostavljanja baš ove godine, što znači da su djeca bila zatvorena sa svojim zlostavljačima i da su zlostavljači imali više prilika zlostavljati svoje žrtve. To opet govori o tome da stručnjaci trebaju biti educirani kako prepoznati nasilje i da ih treba biti i u vrtićima, u školama, savjetovalištima, domovima zdravlja. Kod nas se već naručuje za listopad.”, rekla je prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander.
“Brojčani pokazatelji su vrlo jasni. Činjenica jest da zaista postoji porast i mi smo kao Ministarstvo to prepoznali. Sad imamo kampanju “Zaustavimo nasilje nad ženama! Za nasilje nema opravdanja!”. Edukacije u tom smislu su počele u ožujku ove godine, a mi smo s našim centrima za socijalnu skrb kontinuirano u kontaktu, bili smo i u vrijeme najjačeg lockdowna, dajemo im upute. U konačnici, onima koji uvijek trebaju biti prioritetni u zaštiti, a to su djeca, Centar je uvijek dostupan. U tom smislu i za vrijeme epidemije centri su ostali dostupni za prijavljivanje nasilja nad ženama i djecom. I kroz pasivna dežurstva, kroz njihov rad, a što se tiče terenskih obilazaka, bez obzira na epidemiju, svi su imali osiguranu opremu otići na teren.”, rekla je Marija Barilić te pojasnila kako se postupa u situaciji obiteljskog nasilja:
“U situacijama kad imate saznanja o nasilju u obitelji, odmah obavještavate nadležnu policijsku postaju. U nadležnosti je centra za socijalnu skrb procjena rizika u obitelji, procjena rizika na strani djeteta i je li potrebno poduzimati mjere obiteljsko-pravne zaštite. U tom dijelu uloga Centra je izuzetno važna jer Centar za socijalnu skrb, osim mjera obiteljsko-pravne zaštite u svojoj nadležnosti, ima i nadležnosti suda. Međuresorna suradnja sa sudom, s Poliklinikom, ustanovama obrazovanja i zdravstva vrlo je važna.”
“Koliko sudske odluke utječu na promjenu svijesti u društvu?”, pitao je novinar Vlašić sutkinju Petö Kujundžić.
“To je ono pitanje specijalne i generalne prevencije. Stalno se u masmedijima navodi da, ako se počinitelj dobro kazni, onda će svi ostali biti toliko zaprepašteni da to više neće činiti. Kao netko tko ima 35 godina iskustva kao sutkinja, reću ću da je to jako apstraktno. Tvrdim da visoka kazna neće utjecati na počinitelja. Budućeg počinitelja nećemo spriječiti u tome da počini neko kazneno djelo zato što je neki Franjo za isto takvo ili slično djelo dobio veliku kaznu.”, odgovorila je sutkinja.
“Ali ako netko za šamar djetetu dobije četiri mjeseca zatvora, onda će mu makar prijatelj reći da to ne čini”, smatra Vlašić.
“Osuda društva mora biti takva da, a tu sam na tragu nekog građanstva, stvorimo osudu. Ne želim imati kolegu koji je napravio nešto nedolično. Ja znam da je grub prema djeci i ja ću ga osuditi na način da mi neće biti dobar kolega, neću se s njim družiti, neću pozdravljati takvog susjeda iz moje zgrade. Moramo prihvatiti da osuđujemo osobe kao takve. Ja jesam za to da osuđujuća odluka nekome tko je počinio kazneno djelo bude odvraćajuća, znači da ne čini više takva djela. Takva osuda djeluje na njega, ali djeluje li generalno? Jako dvojim i mislim da smo tu na tankom ledu. Više se zalažem za ovaj dio da stvorimo društvo koje će to osuditi.”, kaže sutkinja Petö Kujundžić i dodaje:
“Jedno od svjetskih istraživanja žrtava bavilo se time traže li one višu kaznu, zalažu li se za doživotne kazne, treba li smaknuti počinitelja… Više od 60 posto žrtava kaznenih djela na štetu života i tijela, a to su ona najružnija kaznena djela kao pokušaj ubojstva, teške tjelesne ozljede i druga, nemaju potrebe od sudova da počinitelji dobiju jako visoke kazne. Ali očekuju da im se prizna da je to napravljeno, da suđenje bude u kratkom vremenu i da se doista pojavi sankcija. Sankcija koja će biti odgovarajuća. Dakle, nije im bitno je li u pitanju 5 ili 10 godina, ali je bitno da se kaže – ti si kriv, napravio si kaznu i zato ideš u zatvor.”
U razgovoru su se sugovornici dotaknuli i predugog trajanja suđenja za kaznena djela obiteljskog nasilja te najavljenim promjenama kaznenog zakona prema kojima više neće biti zastare za kazneno djelo spolnog zlostavljanja djeteta, ali samo ako je u pitanju teško kazneno djelo.
“Koje je to lako kazneno djelo?”, pitao je Vlašić.
“Recimo, bludne radnje. Pipao sam te, dirao sam te po genitalijama. I to se napravi djevojčici od pet godina, a to čini njezin djed.”, pojasnila je sutkinja.
Ravnateljica prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander smatra da nema lakog kaznenog djela spolnog zlostavljanja djeteta:
“Ili djevojčici od devet godina koja će te traume nositi cijeli život. Ona može otići nekom vještaku koji će reći da to nije teško djelo, a to dijete cijeli život nosi traumu, a počinitelju djelo ode u zastaru. Radila sam s barem 1700 zlostavljane djece i znam njihove duše, znam njihove tuge. Kad je sutkinja Peto Kujundžić govorila o duljini trajanja postupka, sjetila sam se jedne djevojčice. Zlostavljana je s 12 godina. Bilo je to karakterizirano kao lako djelo, pipkanje i dodirivanje. A to je vrlo teško djelo. Sudski proces je trajao osam godina. Tri puta je vještačena, tri puta je izlagana raznim pitanjima. Kad je odlazila na treće vještačenje, rekla mi je: “Radije ću govoriti još petnaest puta o tome što mi se dogodilo i neću spavati mjesec dana prije i mjesec dana poslije svjedočenja. Neka bude osuđen makar na mjesec dana, samo da ne ispadne da sam lagala”. Prije godinu dana taj je čovjek postao slobodan. Nije bilo presude, nakon osam godina je ispalo da nije vjerodostojna iako su dva vještačenja pokazala suprotno. Iskoristio je neke zakonske mogućnosti, a ona je i danas u tretmanu naše Poliklinike. Žive u istom gradu, ona ga susreće svaki dan. “Ali zašto mene toliko ispituju, kao da sam ja kriva?”, to je njezino trajno pitanje.”
Tekst u cijelosti i video snimka dostupni su na linku:
https://www.jutarnji.hr/globus/politika/sto-je-pandemija-napravila-djeci-napravila-sam-istrazivanje-na-22-tisuce-djece-podaci-su-porazavajuci-15091963
