Generacija.hr: “NASILJE MEĐU DJECOM: Praveći se da problem ne postoji nismo ništa bolji od promatrača, ali niti od počinitelja”

Psihologinja Poliklinike Mia Roje Đapić bila je stručna sugovornica za portal Generacija.hr u tekstu: “NASILJE MEĐU DJECOM: Praveći se da problem ne postoji nismo ništa bolji od promatrača, ali niti od počinitelja”. Članak je objavljen 2. rujna 2020., a potpisuje ga Bojnda Lučić:

“Nasilje među djecom jako je rašireno. Naši podaci, u skladu s drugim europskim zemljama, govore da je svako peto dijete žrtva bullyinga, gotovo isto toliko djece priznaje da su počinitelji, a svako deseto dijete istovremeno je žrtva i počinitelj. To znači da je baš svako dijete i mlada osoba na neki način uključena u bullying – ako ne direktno, onda kao promatrač (čija je uloga jako važna!), uživo ili putem interneta, gdje je incidencija nasilja još veća”, objasnila je Roje.

O tome možemo li nekako spriječiti nasilje, rekla je da nasilje kao takvo vjerojatno nikad nećemo u potpunosti iskorijeniti, ali da je dobar i prvi korak – priznati da ono postoji.

Praveći se da problem ne postoji nismo ništa bolji od promatrača, ali niti od počinitelja

“Neke škole kažu da kod njih nema bullyinga – to nije dobar primjer. Dobar je primjer ako možemo reći: ‘Kod nas ima bullyinga, ali odmah reagiramo i zaustavljamo ga’. Praveći se da problem ne postoji nismo ništa bolji od promatrača koji samo gledaju, a time ni od počinitelja nad čijim se djelima zgražamo”, objasnila je psihologinja.

O tome što nam govori činjenica da većina mladih, ali i odraslih, snima tučnjave umjesto da pozove policiju ili razdvoji uključene strane, istaknula je da smo ‘otupjeli’ na nasilje.

“To nam govori da smo kao društvo ‘otupjeli’ na nasilje, da nam kronično nedostaje empatije i istinskoga ljudskog kontakta. Svako toliko u javnost izađe neka snimka koja nas zgrozi, ali osim što ipak probudi tu zaspalu empatiju u nama, često proizvede novi krug nasilja”, objasnila je Roje.

‘Ljutnja koja proizlazi iz bespomoćnosti zna probuditi ono najgore u ljudima’

“Neprimjereno velika pažnja daje se počiniteljima, čime oni opet na neki način postaju heroji – možda ne meni ili vama, ali nekome svakako da. Dospiju na naslovnice, neki im prijete, a neki ih podržavaju. Žrtva je izložena i često dodatno pati zbog toga. Ljutnja koja u ljudima proizlazi iz osjećaja bespomoćnosti i svjedočenja očitoj nepravdi i nasilju, u ljudima, posebno skrivenima iza malih ekrana, zna probuditi ono najgore. Tada počinitelje, makar bili djeca, nazivaju monstrumima, predlažu metke u čelo i slično. Je li to empatija? Kako smo pomogli toj i budućim žrtvama ako pokrenemo novi krug nasilja?”, upitala je psihologinja.

“Vjerujte da nijedno dijete nije postalo nasilno preko noći, bez razloga. No, isti oni koji će pri eskalaciji komentirati da je počinitelj monstrum, prije nekoliko godina rekli bi da stručnjaci bez razloga dižu frku oko obične dječje tučnjave. Isti ti komentatori rekli bi da je batina iz raja izašla i da neće neki psiholog ili policajac njima govoriti da se dijete ne smije tući – i njih su tukli, pa im ništa nije”, dodala je.

Pojasnila je i gdje je granica.

“U struci i znanosti granica je jasna – obični vršnjački sukob postaje zlostavljanje kad je jedna strana moćnija (fizički, socijalno), kada je žrtva u strahu i kad se ne može ravnopravno braniti. Tjelesno kažnjavanje djece nema nikakve pozitivne učinke, dapače, može nositi ozbiljne posljedice po mentalno zdravlje i kasnije ponašanje. Svaku naznaku takve situacije svi mi odrasli trebamo jasno prepoznati i uključiti se, zanemariti gradivo iz matematike ili kućanske poslove – jasno postaviti prioritete. Ako se neko dijete ponaša nasilno, nije ga dovoljno staviti u kaznu ili mu napisati ukor. Osim posljedice nepoželjnog ponašanja, treba vidjeti što je iza, koju potrebu dijete ispunjava na nasilne načine, gdje je to naučilo i kako mu pomoći”, detaljno je objasnila.

Istaknula je da često problem ide iz obitelji, iako mnogi upiru prstom samo u medije i računalne igre.

“Jedino uz empatiju i odgovorno ponašanje, pokazivanjem svojim primjerom da ne veličamo nasilne heroje, nego toleranciju i odgovornost, možemo od djece i mladih očekivati isto. U suprotnom, posljedice će imati ne samo žrtve, nego i počinitelji i neke buduće žrtve”.

“Istraživanja pokazuju da je najviše narušeno mentalno zdravlje djeci koja u isto vrijeme doživljavaju i čine nasilje, a manje od 20 posto djece se ikad obrati odraslima za podršku u takvim situacijama. To nam nešto govori i trebamo poruku čuti ozbiljno – ne samo kad se dogodi neka nova senzacionalistički prikazana situacija, nego svakog dana”, zaključila je psihologinja Roje.”

Izvor: Generacija.hr: link http://generacija.hr/mladi/nasilje-medu-djecom-praveci-se-da-problem-ne-postoji-nismo-nista-bolji-od-promatraca-ali-niti-od-pocinitelja/

Print Friendly, PDF & Email