Povodom 3. europske konferencije s međunarodnim sudjelovanjem EAPAP-a u organizaciji Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba novinarka Bjonda Lučić intervjuirala je ravnateljicu prof. dr. sc. Gordanu Buljan Flander. Intervju je pod naslovom “Buljan Flander: Razvod roditelja je stresno, ali ne mora biti traumatsko iskustvo; problem je kada roditelji od sukoba ne vide potrebe djece” objavljen 9. listopada 2020. na portalu Generacija.hr:
“Na 3. europskoj konferenciji s međunarodnim sudjelovanjem EAPAP (Europske asocijacije praktičara otuđenja od roditelja, engl. European Association of Parental Alienation Practitioners) raspravljali su svjetski i regionalni stručnjaci na webinaru u organizaciji Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. Cilj konferencije bio je ujednačiti postupanje u ovakvim slučajevima u cijelom sustavu zaštite djece, kao i donijeti smjernice za prijeko potreban terapijski rad s ovom djecom i obiteljima.
Otuđenje predstavlja oblik emocionalnog zlostavljanja djeteta, u kojem se dijete pod utjecajem jednog roditelja odbaci drugog roditelja i otuđi se od njega, a da taj roditelj nije zlostavljač, niti loš roditelj.
Razvod je sam po sebi traumatičan, posebno za djecu, a što najviše je za njih najteže u cijelom procesu separacije za portal Generacija.hr komentirala je Gordana Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.
“Razvod roditelja svakako je stresno iskustvo za djecu, no ne mora biti traumatsko iskustvo. Djeca razvodom roditelja gube obitelj kao cjelinu, što zahtjeva prilagodbu, kao i druge velike promjene u životu. No, velika većina djece uspješno se prilagodi na razvod roditelja ako roditelji nisu u konflitnom odnosu i ako se dogovaraju oko stvari koje su za dijete važne. Trauma počinje kroničnim roditeljskim konfliktom, za koji čak nije nužno da dođe do razvoda. Djeca u visokokonfliktnim razvodima roditelja, kojih je oko jedna trećina ukupnog broja razvoda, često su emocionalno zanemarena jer roditelji od sukoba ne vide potrebe djece”, rekla je Buljan Flander.
Ono na što se djeca ne mogu adaptirati je stalni sukob između roditelja i to je ono na što bi oni trebali naročito paziti u procesu rastave. Roditelji bi morali naučiti razdvojiti partnerski odnos od roditeljstva.
Na konferenciji raspravljano i o ‘otuđenju’
Iako pojam otuđenja od roditelja (parental alienation, PA) još nije uveden kao dijagnostički kriterij od strane Svjetske zdravstvene organizacije, stručnjaci na konferenciji složili su se da je otuđenje sveprisutno te da djeca izložena otuđujućim ponašanjima roditelja trebaju žurnu i adekvatnu zaštitu od strane stručnjaka i sustava za zaštitu djece i da je otuđenje djeteta od drugog roditelja protuprirodno. Zamolili smo psihologinju Buljan Flander da nam pojasni pojam otuđenja te što to znači za dijete, a što za roditelje.
“Djeca se nalaze i u riziku od emocionalnog zlostavljanja, koje obično kreće pritiscima jednog ili oba roditelja da dijete bira strane i posreduje u njihovim odnosima, a može poprimiti i formu otuđenja, kada dijete pod utjecajem jednog roditelja posve odbija odnos i kontakt s drugim roditeljem. Otuđenje je vrlo opasno stanje jer u djetetu uzrokuje splitting, crno-bijeli doživljaj, prije svega roditelja (jedan se roditelj vidi apsolutno savršenim, drugi apsolutno negativnim), a posljedično i samih sebe, svijeta, odnosa… Time je splitting prediktivan za razvoj brojnih psihijatrijskih bolesti i problema, koji se mogu očitovati tek u adolescenciji ili odrasloj dobi. Djeca trebaju oba roditelja, bez obzira na to kako je uređen njihov partnerski odnos. U procesu razvoda, koji je, kako smo rekli, stresan sam po sebi, djeca više nego ikad trebaju roditelje koji će im poslati poruku da su bez obzira na sve tu za njih, da ih vole (više no što možda ne vole ili mrze jedno drugo) te da je svijet i dalje sigurno mjesto. Tražiti od djeteta, riječima ili ponašanjem, da se odrekne drugog roditelja, u osnovi je kao da tražimo dijete da se odrekne pola sebe. Roditelji bi u razvodu trebali dapače poticati kontakt djeteta s drugim roditeljem te se maksimalno potruditi da dijete približno podjednako (u vremenu i kvaliteti) ima odnos i s majkom, i s ocem”, rekla je Buljan Flander.
“Navedeno ne vrijedi samo u slučajevima kada jedan roditelj aktivno ugrožava zdravlje, život i sigurnost djeteta. No, čak i tada, dijete treba podršku, a ne da drugi roditelj tu situaciju koristi kako bi se dijete s njim patološki stopilo. Otuđenim je roditeljima jako teško i često osjećaju nerazumijevanje sustava. Mnogi laici pomisle da mora da nešto nije u redu s roditeljem kojeg dijete odbacuje te patološki savez roditelja koji otuđuje i djeteta doživljavaju kao ljubav, što je pogrešno”, dodala je.
Važno je da struka prepozna problem
Jako je važno da struka prepoznaje ovaj problem koji se po suvremenim znanstvenim i kliničkim spoznajama stavlja u domenu traume i zlostavljanja, kako djeteta, tako i otuđenog roditelja, o čemu je bilo riječi na europskoj konferenciji o otuđenju čiji smo bili domaćini prošlog mjeseca. Davanje prilika i vremena roditelju koji emocionalno zlostavlja dijete u ovim slučajevima predstavlja oduzimanje prilike djetetu za zdravi razvoj i odnos s oba roditelja.
Dakle, roditelji koji su u nesretni u braku ne trebaju ostajati u braku “zbog djece”. Djeca će se prilagoditi na razvod ako im ga predstavite kao zajedničku odluku dvoje odraslih osoba, ako im date do znanja da ona nisu kriva, da ih tata i mama najviše vole i da će uvijek ostati njihovi roditelji. Onda se važno tako i ponašati, razdvojiti partnersku i roditeljsku ulogu te ne stavljati dijete u konflikte lojalnosti, ne tražiti dijete da bira s kim će živjeti, koga više voli i slično. Dobrobit djeteta treba ostati u fokusu, a stručna pomoć i podrška na tom često izazovnom putu za roditelje dostupnija je danas nego ikad prije.”
Izvor: Generacija.hr /link: http://generacija.hr/obitelj/buljan-flander-razvod-roditelja-je-stresno-ali-ne-mora-biti-traumatsko-iskustvo-problem-je-kada-roditelji-od-sukoba-ne-vide-potrebe-djece/