Naše suradnice i kolegice, stručnjakinje iz područja dječje i adolescentne psihijatrije i psihologije, prim. dr. med. Jasminka Marković i dr. sc. Jelena Srdanović Maraš, održale su 18. listopada 2019. u Poliklinici za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba edukaciju na temu „Samopovrjeđivanje adolescenata, praktične smjernice za procjenu i terapijski rad.” Uz usvajanje novih znanstvenih spoznaja iz ovog područja, bilo je prilike i za razmjenu iskustava kroz raspravu. Edukatorice su dodatno objasnile razliku između pokušaja suicida i nesuicidalnog samoozljeđivanja, odnosno da kod pokušaja suicida postoji namjera za oduzimanjem života, a kod nesuicidalnog samoozljeđivanja spomenuta namjera izostaje. Postoji više razloga, kojima treba pristupiti vrlo oprezno, a zbog kojih se adolescenti samoozljeđuju.
Zbog vrlo malo istraživanja o tretmanu NSSI (nesuicidalnog samoozljeđivanja) ne postoji specifična terapija za nesuicidalno samoozljeđivanje, no neki pristupi su se pokazali efikasnijima od drugih, a to su između ostalog: kognitivno-bihevioralna terapija, trening socijalnih vještina, usmjeravanje na brigu o sebi (putem tjelovježbe ili ishrane) te farmakoterapija.
Edukatorice su naglasile podatak iz istraživanja Selekmana (2006), koji je poznat i u hrvatskoj stručnoj javnosti, prema kojemu majke u prosjeku dnevno sa djetetom koje je u adolescenciji provedu 8 minuta dnevno, a očevi svega 3 minute, što je zabrinjavajuće uzevši u obzir kako je upravo kontakt s djetetom prva linija obrane od djetetovog samoozljeđujućeg ponašanja.
U nastavku prenosimo neke spoznaje o samoozljeđivanju koje, osim roditeljima, mogu biti korisne svima koji rade s djecom i mladima, odnosno ponajprije adolescentima:
Kako prepoznati nesuicidalno samoozlijeđivanje?
Tajnovitost (mnogo mladih to radi u tajnosti i ovo može biti prvi znak)
Nekada su uključeni i veseli, ne znači da će se svaki adolescent koji se samoozljeđuje povlačiti u sebe.
Povrede na tijelu: opekotine, modrice…
Skriveni žileti, noževi, oštri predmeti
Odjeća neprikladna za vrijeme, pretjerano široka odjeća, dugi rukavi i kada je vruće…
Što roditelj može osjećati?
Šok i poricanje
Ljutnja i frustracija
Empatija, tuga
Koja pitanja postaviti?
“Kako se osjećaš prije samoozljeđivanja?” “Kako poslije?”
“Kako ti ozljeđivanje pomaže da se osjećaš bolje?”
“Ako ne želiš sada razgovarati, razumijem te. Želim da znaš da sam tu za tebe i kada budeš htio/htjela možemo razgovarati?”
“Postoji li sada nešto što je za tebe baš jako teško i u čemu ti ja mogu pomoći?”
Što NE treba reći ili napraviti?
Ignorirati, čekati da prođe
Vikati
Kažnjavati
Postavljati ultimatume poput “obećaj da nećeš više…”
Prijetiti
“Znam kako se osjećaš”
“Kako si mogao/la napraviti nešto tako glupo?”
“To radiš namjerno da bih ja osjećala krivnju…”
Edukatorice dodatno napominju da ukoliko adolescent traži pomoć, treba mu pomoći, a ne suditi o načinu na koji traži pomoć. Umjesto osuđivanja, potrebno je pokušati razumjeti samoozljeđivanje kao način suočavanja. Na temelju dugogodišnjeg rada u Klinici za dječju i adolescentnu psihijatriju u Novom Sadu, prim. dr. med. Jasminka Marković i dr. sc. Jelena Srdanović Maraš iznose da je s adolescentom koji se samoozljeđuje važno uspostaviti kontakt, odnosno otvoren i topao odnos s jasnim granicama i komunikacijom, puno strpljenja i kako je već ranije naglašeno bez osuđivanja.
