O tome kako nas ova kriza psihički pogađa, kako se možemo nositi s dugoročnim posljedicama koronakrize na psihičko zdravlje i o mentalnom stanju nacije govori ravnatelj Psihijatrijske bolnice “Sv. Ivan” u Zagrebu prof. prim. dr. sc. Igor Filipčić, psihijatar, član izvršnog odbora Svjetske psihijatrijske organizacije za srednju Europu, u intervjuu objavljenom u “Doktoru u kući”, u broju od 3. prosinca 2020. S dr. sc. Filipčićem je razgovarala novinarka Tamara Franjić, a ovdje prenosimo dio objavljenog razgovora:
“Kako se kriza s covidom-19 odražava na opću populaciju, a kako na psihijatrijske bolesnike?
Kako bismo lakše pratili situaciju, sve pogođene ovom krizom trebalo bi podijeliti u tri kategorije. Prva je opća populacija; svi mi u Zagrebu u izuzetno smo lošoj situaciji jer smo bili pogođeni s dvije nedaće, to je potres koji, nažalost, osjećamo i danas – otad je bilo ne znam koliko tisuća manjih potresa te se stalno potenciraju trauma i strah od potresa – uz to imamo covid-19, koji je izuzetno nezgodan i zato što traje dugo.
Glavna poruka Svjetske psihijatrijske organizacije glasi: “Ovo nije utrka na sto metara, nije utrka na nekoliko tisuća metara, ovo je maraton”. I stoga moramo sačuvati energiju i snagu za onaj završni finiš kako bismo na kraju pobijedili. Iskreno se nadam da će do toga doći vrlo brzo nakon što se počne primjenjivati cjepivo.
Druga su kategorija psihijatrijski bolesnici koji su, nažalost, jedna od najugroženijih skupina oboljelih, zbog niza komorbiditeta, no ljudi to često ne znaju, a treća su kategorija osobe koje nisu do sada bile psihijatrijski bolesnici, ali su preboljele covid-19 i nakon njega imaju posljedice. Jednako kao što mogu imati tjelesne posljedice – otežano disanje, umor, nemogućnost odrađivanja svih svojih obaveza, oštećenja pojedinih organa, pa i mozga – mogu imati i duševni, odnosno psihički problem.
Što su glavni psihički problemi osoba koja su preboljele covid-19?
To su anksiozni poremećaj, anksioznost, strah, nelagoda što ne znaju što će se s njima dogoditi, imaju li posljedice, hoće li se ponovo zaraziti. Pogotovo je to izraženo kod onih koji su bili teže bolesni, koji su bili na respiratoru, koji imaju osjećaj susreta sa smrću. Vrlo je velika vjerojatnost kod njih za razvoj posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP). I dok nije postojao covid-19, u našu dnevnu bolnicu dolazili su na liječenje bolesnici koji su prošli neku tešku traumu; prometnu nesreću, zlostavljanje u obitelji, pljačku… Sve su to situacije u kojima ste suočeni s tim da vam je život ugrožen.
Što dulje traje ta prijetnja, to je situacija lošija i veća je vjerojatnost de će vam se pojaviti neki oblik traumatskog poremećaja, pogotovo ako se trauma ponavlja. Nije PTSP vezan samo uz rat, istina, najviše bolesnika jesu naši branitelji ili civili koji su prošli strahote rata, međutim imamo i mirnodopski PTSP koji je, nažalost, stalno prisutan. Nesreće, zlostavljanja, pljačke stalno se događaju, sve su to situacije u kojima je čovjek životno ugrožen i može kao posljedicu s vremenom razviti PTSP.
Sad smo već više od devet mjeseci pod epidemijom. Koliko se povećao broj psihijatrijskih slučajeva za to vrijeme, znaju li se već neke brojke ili postoci?
Neki kolege kažu da nemaju više pacijenata. Ja mogu reći da imamo u svim kategorijama nešto veće brojeve i to mogu potkrijepiti podacima. Ljudi koji sadsa traže pomoć prvi put, zbog stresa od covida-19 i potresa, posebno potresa, imamo znatno više. Možda ih u nekim dijelovima Hrvatske nema, ali što se tiče ove kombinacije, mi zasigurno imamo puno više upita, iako su u mjesecima nakon potresa bili dostupni različiti oblici psihološke pomoći, što je bilo vrlo dobro. Ipak, danas imamo 10 do 15%, u nekim dijelovima možda i 20% više javljanja takvih pacijenata.
…
Možemo li se naviknuti na stanje dugotrajnog straha ili je to ipak nemoguće?
Slažem se da je nemoguće, ali možemo naučiti boriti se s patološkim strahom i anksioznošću. Svjetska zdravstvena organizacija objavila je smjernice kako spriječiti širenje panike i razvoj anksioznosti. Prvo, imamo golem problem s medijima. Svi pratimo medije, i ja ih volim, ali zasićeni smo. Previše je to informacija. I neke mini informacije znaju se objaviti senzacionalistički, što je potpuno nepotrebno. Poruka je čitateljima da izaberu jedan medij kojem vjeruju, jer ako gledate svaki dan tri dnevnika i stalno ponavljate istu informaciju,onda se postupno razvijaju strah i panika. Poslušajte informacije, trebate ih imati, trebate ih znati, ali morate se odlučiti za jedan medij kojem najviše vjerujete. Ako cijeli dan gledate televiziju ili surfate, bit ćete preplavljeni strahom i nećete funkcionirati. Drugo, treba se držati rutine. Rutina je izuzetno važna. Ona nas čuva, ona je jedna vrsta obrambenog mehanizma. Ako ste u samoizolaciji ili ste bolesni u blažem obliku, zašto biste spavali do deset sati? Poremetit ćete si cijeli dnevni ciklus. Nećete oprati zube, nećete se istuširati, jest ćete nezdravo ili možda nećete jesti, pit ćete previše alkohola ili ćete previše pušiti. Sve su to situacije koje se događaju kada izgubimo rutinu.
Znači, ključno je dati danu neki smisao.
Upravo to. Nećete otići na posao, ali svejedno možete ustati u uobičajeno vrijeme, obaviti higijenu, obuće se, čitati neku knjigu, pogledati seriju, film, možete za sebe učiniti puno toga što želite, a inače ne stignete i može se napraviti u kući. Možete puno više vremena posvetiti svojoj obitelji, ukućanima. Ako to ne radite, ako širite agresiju i anksioznost, doći će do svađa, situacija će se pogoršati, ići ćete jedni drugima na živce. Nećete izdržati cijelu situaciju. Ali ako imate rutinu i svjesni ste situacije, možete razgovarati s djecom o temama o kojima inače ne razgovarate, možete više vremena provoditi s partnerom, što inače možda ne stignete, zabavljati se, igrati društvenu igru, bilo što što će vas povezati. Ali izuzetno je važno osvijestiti da budemo tolerantni, jer znamo da je zatvoreni prostor nezgodan, da je najgore kad čovjek ima neke ograde, kad je limiitiran u nečemu. Bez toga i u najljepšoj kući s bazenom ne bismo izdržali ni mjesec dana.
Upravo o tome treba stalno educirati javnost – treba biti tolerantan, razviti empatiju i brigu koje smo pomalo zapostavili zbog našeg načina života koji je, moram priznati, postao vrlo brz, a nažalost, povremeno i površan. Živimo brzo, trčimo za materijalnim dobrima i mislimo da to ima smisla, no ne znači da će nas te stvari ispuniti. Nažalost, zaboravljamo to. Nemamo vremena davati jedni drugima sebe, ne samo materijalno nego i emocionalno, što je najvažnije. Nije istina da sada ne možete komunicirati s prijateljima: imate sve ove gadgete, ne morate igrati igre i igrice i besciljno surfati, iskoristite tehnologiju da se čujete i vidite s nekim svojim, razgovarate i pitate kako su, što se događa, podijelite neke stvari s njima… Čovjek se puno bolje osjeća kada nešto daje nego kada dobije, nažalost, mislim da pomalo gubimo taj osjećaj. Jednostavno, u cijeloj toj brzini zaboravljamo tek neke male stvari koje puno znači. Možemo si pomoći i vježbanjem ili meditiranjem. Ne morate radi vježbanja ići u teretanu, možete i doma raditi trbušnjake, ali ljudi često misle da ne mogu. To su neki sklopovi u glavi, neke naučene radnje. Ali zato i jesmo intelektualna bića i imamo dušu, što druge vrste nemaju, da uz intelekt razvijemo i emocionalnu komponentu. Ona je iznimno važna, bez nje ćemo sve ovo teško preživjeti.
…
I pandemija će jednom početi jenjavati, na kraju će i proći. Što mislite, hoćemo li se tada kolektivno opustiti ili će uhodavanje potrajati?
Moje je mišljenje da neće biti značajnog opuštanja. Prvo, velik broj ljudi kaže da se ne želi cjepiti, znači bit će s tim problema. Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali mislim da nije dobro ne cijepiti se, jer time ne ugrožavate samo sebe, nego i one oko sebe. Mislim da će cijeli taj proces potrajati, da će sigurno ostaviti traga u našim glavama, kao što je ostavio i Domovinski rat u svima nama koji smo ovdje živjeli, bili i preživjeli. Pandemija će ostaviti posljedice na cijeli svijet, na industriju, turizam, promet i na sve ostalo, i možda ćemo nakon nje ipak biti malo pažljiviji. Možda je na neki način i dobro neke stvari drugačije sagledati. malo smo se uljuljkali, možda smo bili presigurni u to da kao nadmoćna vrsta možemo sve.
Ovo je, nažalost, najružniji način da opet malo odrastamo i naučimo neke nove životne odnose. Mislim da će se društvo polarizirati i podijeliti na one koji su iz svega ovoga nešto naučili, koji su ovo iskoristili za rast, koji su postali bolji, kvalitetniji, tolerantniji, odgovorniji, i na one kojima se to nije dogodilo. Nažalost, značajan dio naših sugrađana ostat će bez nekog od svojih najmilijih i to je nešto što ne možemo zanemariti i zaboraviti, to je ono što nas ne može utješiti. Životi ljudi ne mogu se vratiti. Još neko vrijeme trajt će i prolongirani osjećaj žalovanja, jer mnogo ljudi nisu uspjeli odžalovati svoje, neki nisu uspjeli ni pokopati bližnje kako spada, ne samo kod nas, u cijelom svijetu. Vidjeli smo masovne grobnice u Brazilu, ljudi i ne znaju gdje je tko sahranjen. Puno je ljudi pogođeno, a pred nama je sigurno još mjesec-dva opasne borbe.
BLAGDANI U PANDEMIJI: Svatko može imati advent u svojoj glavi
Izvjesno je da će advent, vjerojatno i Božić i Nova godina, proći pod posebnim mjerama. To su inače dani radosti i optimizma, kako možemo održati optimizam i u ovim promijenjenim uvjetima?
To je moguće, samo je pitanje hoćemo li mi u svojoj glavi, u svojoj obitelji i u svojih 40 kvadrata napraviti advent. Svaki dan si možete pustiti lijepu glazbu, urediti prostor, srediti se. Onako kako napravite u svojoj duši, tako će vam biti i sve će vam se dalje tako razvijati. Veći dio onoga što će nam nedostajati je materijalan, ali i to materijalno možemo u nekom obliku prirediti u svom domi u užem krugu. Svatko od nas ima lijepu i ružnu stranu, znači sve je pitanje dogovora sa samim sobom. Prvo se moramo dogovoriti sa samim sobom, onda sa svojim bližnjima, a onda i sa širim krugom ljudi. I onda je sve lakše.
Izvor: “Doktor u kući”, broj od 3. 12. 2020. Link: https://zivim.gloria.hr/rastem/psihicke-posljedice-korone-su-ozbiljne-ovo-nije-ni-utrka-na-sto-niti-na-nekoliko-tisuca-metara-ovo-je-maraton/10510219/
