Ima već dugo vremena da sam počela zapažati da mnoga otuđena djeca u komunikaciji s ostalom djecom govore drugačijim jezikom. Zapravo, jezik otuđenog djeteta se mora čuti drugim sluhom od onog koji bi inače bio korišten, posebno zbog toga što je to drugi jezik.
Razlog zašto je ovaj jezik drugačiji je taj što ovo nije simbolički jezik, već ponašajni jezik, koji daje oblik i značenje nečemu čemu je dijete izloženo u inter-psihičkom odnosu sa roditeljem koji inducira obrambeni splitting, poznati psihološki poremećaj.
Evo nekoliko primjera kako kako bismo pojasnili o čemu je riječ.
Jezik simbolizira iskustvo. On je važan razvojni stadij u životu djeteta. Sazrijevanje iz stadija kada dijete još nije sposobno za govor do stadija kada dijete dobiva kapacitet da upotrijebi riječi koje imaju značenje i koje su razumljive i drugima, a ne samo njemu, omogućava djetetu da da značenje osjećajima i iskustvima koji su prije za njega bili bez riječi i simbola. Kada je dijete u mogućnosti nešto izreći, uvijek sam sretna što se u isto vrijeme smiju i zadovoljni su jer su dali određenom osjećaju pravo značenje.
Djeca žive u intra- i inter-psihičkom svijetu osjećaja. Intra-psihički znači unutar uma, a inter-psihički odnosi između dva uma. Ona su vrlo prijemčljiva stvarima koje nisu izgovorene jednostavno zato što je jezik, barem iz perspektive u kojoj ja pišem, za njih nešto novo.
Djeca koja su učinjena izrazito prijemčljivom su ona kojoj se nije u razvoju pomagalo da se odvoje od ranih iskustava dijeljenja mišljenja i fizičkog selfa svojih roditelja. Ovakva djeca su stanovnici svijeta “MI” u kojem su njihova senzibilnost za osjećaje te psihološke i emocionalne reakcije njihovog skrbnika pojačane i izoštrene ponavljajućim izlaganjem strahu i anksioznosti koje inducira njihov skrbnik. Kada se roditelji razvode, ako jedan od njih postane hiper anksiozan, hiper oprezan ili hiper osjetljiv (ili ako je taj roditelj bio takav i prije nego što je odnos završio) djeca mogu postati hiper privržena tom roditelju.
Ova tema je veoma delikatno područje za rad zato što je mnogo razloga zbog kojih netko može postati vrlo opreznim u svome ponašanju ( u smislu stalnog opažanja određene opasnosti), a obiteljsko nasilje je jedan od njih. Zbog toga procjeni roditeljskog otuđivanja treba pristupiti s oprezom te je tu važna i diferencijacija. U određenim slučajevima gdje je prisutno obiteljsko nasilje, važno je da se ti slučajevi rješavaju u suradnji sa sudovima. Nije na psihoterapeutima koji rade u ovom području da odlučuju o tome je li roditelj bio nasilan prema djetetu. To je isključivo uloga suca. Kada se donese presudu, tada može početi rad na ponovnoj izgradnji odnosa djeteta i roditelja kojeg je dijete isključilo.
Želim biti jasna ( zbog toga što postoji kontinuirani trud da se roditeljsko otuđenje pogrešno karakterizira kao oruđe kojeg koriste zlostavljajući očevi) da kad sud nekog proglasio krivim za nasilje, to se ne smatra otuđenjem. Ključna fraza ovdje je “sud je proglasio krivim za nasilje”. Ako se dogodilo nasilje, u tom slučaju ne razmišljamo o reunifikaciji (ponovnom povezivanjem s isključenim roditeljem) zbog rizika za dijete koji je jasno ustanovljen sudskom odlukom i to nije otuđenje.
EAPAP 2020: stručne tekstove i obavijesti vezano uz Treću europsku konferenciju s međunarodnim sudjelovanjem EAPAP-a „Separacija roditelja, otuđenje i oporavak djeteta: Razvoj standarda dobre prakse“ koja će se održavati od 16.-18. rujna 2020. u organizaciji Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba možete pratiti u posebnoj rubrici na našoj web stranici EAPAP 2020 na linku ovdje
Otuđenje vidimo u slučajevima kada nema dokaza o obiteljskom nasilju, ili o nečem značajnim što je isključeni roditelj učinio tijekom brige za dijete, poput korištenja droga ili zanemarivanja tijekom skrbi za dijete, a kod djeteta je prisutan patološki savez s roditeljem pod čijim je utjecajem.
Patološki savez kod djeteta možemo vidjeti kroz prisutnost psihološkog splittinga. Ova psihološka obrana koja je inducirana, kod djeteta uzrokuje razdvajanje osjećaja na potpuno dobro i potpuno loše. Ona je izrazita, jaka i fiksirana u ozbiljnim slučajevima otuđenja i kada se ispituje odnos između djeteta i roditelja s kojim je dijete u savezu, pa ti izraziti, jaki i fiksirani osjećaji projiciranja krivnje na drugog roditelja postaju očigledni.
Pogledamo li unutra kako bismo proučili inter-psihički svijet otuđenog djeteta i roditelja, ozbiljni slučajevi postaju kompleksniji na način da dijete može početi ispoljavati neizrečene narative prenešene od roditelja koji ima neriješenu traumu, skrivenu od njega i djeteta, a zbog obrambenog splittinga. O tome su veoma elokventno pisali Thamer Bako i Katalin Zana u svojoj knjizi “Transgeneracijska trauma i terapija”.
Ti neizrečeni narativi su ponekad simbolizirani stvarima koje djeca govore o roditeljima, a koje zvuče čudno i nisu odmah razumljive. Primjerice, dijete koje je reklo policiji da je moralo jesti izmet prije nego što bi ga otac zlostavljao. Ispostavilo se da mu je majka stalno ponavljala neka ne jede “govna” od svog oca. Nikakav dokaz o nasilju nije nađen, dijete je imalo normalan odnos sa svojim ocem prije nego što je iznijelo optužbe protiv svog oca. Pojavili su se dokazi da je majka zapravo bila ljuta na dječaka zbog njegovog odnosa s ocem, što dijete nije moglo shvatiti. Rastuća disregulacija vodila je tome da dječak traži smisao u tome što mu je majka govorila kad je naglašavala da ne bi trebao voljeti svog oca jer je otac štetan za njega. Dječak je našao jedini mogući način da jezično izrazi to što mu je bilo rečeno da treba napraviti. “Ne jedi očeva govna, on je zlostavljač i zlostavlja te” se pretvorilo u “tata me je tjerao jesti kakicu i onda me je povrijedio”.
Po mojem mišljenju trebamo hitno istražiti inter-psihički i intra-psihički svijet djece u razvodima jer samo tako možemo spoznati koji su rizici. Klinički, tu je puno toga što se tek treba otkriti i artikulirati, i tog se posla poduhvatio EAPAP (Europsko udruženje praktičara roditeljskog otuđenja), kako bi se objelodanili i postali razumljiviji dublji slojevi onoga što se događa u slučajevima roditeljskog otuđenja.
Detaljiziranje dokaza svjesnog i nesvjesnog neslučajnog ozlijeđivanja uma djeteta je krucijalni cilj. Davanje glasa neizgovorljivom i skretanje pozornosti na patološki savez između roditelja i djeteta je način na koji to možemo postići.
Dugoročno zdravlje te dobrobit otuđene djece ovise o tome da se sazna za stvarnost s kojom se ta djeca suočavaju. Učenje jezika otuđenog djeteta je način kako će ta njihova realnost izaći na vidjelo.
Obratite pozornost da kada koristim primjere kao što je ovaj koji sam navela u tekstu, ti su primjeri uvijek zbir slučajeva na kojima sam radila, te su ispričani na način da se nitko ne identificira s njim te da nitko ne bude identificiran. Moguće je da je u njima promijenjen spol djeteta te da je sama tema identificiranja drugačija. Začudnost onoga što djeca izgovore je karakteristična za njih, što znači da kad bi dječak uistinu rekao da mu ga je otac tjerao da jede kakicu, moglo bi ga se identificirati. Zato je u stvarnosti dijete optužilo roditelja da ga je tjerao da jede/pije nešto prije zlostavljanja. To ne identificira niti dijete niti slučaj. Realno je da je nešto što je roditelj govorio dijete prevelo u nešto drugo. To ne identificira niti dijete niti slučaj. U mom primjeru koristila sam principe onoga što se dogodilo prevedene u primjer onoga kako je to moglo izgledati.
U ovoj vrsti posla uvijek je teško koristiti stvarne studije slučaja, zato što je svaki slučaj doista jedinstven, što znači da mi treba jako puna vremena da pretvorim principe u dobro skrivene prikaze slučajeva.
Radim to jer smatram da je esencijalno da izvan struke bude prepoznato koje su nijanse realiteta koji se događa djetetu koje pati od induciranog psihološkog splittinga. To kako ono nalazi način da da smisao onome što se dogodilo te kako se oporavi, ključni su dijelovi koje nemamo u evidenciji. To je dio na koji sam najviše fokusirana uvijek kada radim na ovakvim slučajevima.
EAPAP 2020: stručne tekstove i obavijesti vezano uz Treću europsku konferenciju s međunarodnim sudjelovanjem EAPAP-a „Separacija roditelja, otuđenje i oporavak djeteta: Razvoj standarda dobre prakse“ koja će se održati od 16.-18. rujna 2020. u organizaciji Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba možete pratiti u posebnoj rubrici EAPAP 2020 na našoj web stranici na linku ovdje
Kampanja ”Iza Vrata” koju zajedničkim snagama predvode MUP, Poliklinika za zaštitu djece i agencija Degordian ima cilj osvijestiti sve nas građane da ne okrećemo glavu i prijavimo nasilje koje nam se odvija u blizini. Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba i policija kontinuirano rade na prevenciji nasilnih i zlostavljajućih događaja koji uništavaju živote i brišu bezbrižnost s dječjih lica, no u ovim izvanrednim okolnostima socijalnog distanciranja i dugotrajnijeg boravka u svojim domovima, u tome trebamo pomoć čitavog društva, građana, susjeda, poznanika, djetetove najbliže okoline i medija.
Interes stručne i opće javnosti za temu otuđenja i emocionalnog zlostavljanja djece u razvodu roditelja raste iz dana u dan, čemu svjedoči izvrstan odaziv na predavanje Karen i Nick Woodalla održano početkom srpnja 2019. u Zagrebu u organizaciji Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba i Udruge sudaca za mladež, obiteljskih sudaca i stručnjaka za djecu i mlade. Nakon njihovog predavanja pod nazivom „Razumijevanje i rad s djecom i obiteljima pogođenim otuđenjem od roditelja: Slušanje autentičnog glasa djece i interveniranje za pomoć oporavku” javili su nam se brojne kolege i roditelji, ističući da ono o čemu podučavaju svjetski priznati autoriteti, ono što kaže zakon i međunarodni propisi te ono što proizlazi iz tisuće znanstvenih radova, nema pravu praktičnu primjenu u Hrvatskoj.
Opće je poznata, iako vrlo recentna spoznaja da je virus COVID-19 (koronavirus) najopasniji za starije osobe, osobito one sa podležećim kroničnim bolestima, ali i dalje se pitamo što je sa djecom, dojenčadi i novorođenčadi. Jednostavan, za sada točan, ali ne dovoljno argumentiran odgovor bi bio: Djeca u načelu imaju značajno niži rizik za obolijevanje od teških oblika i teške kliničke slike i značajno rjeđe umiru od te virusne bolesti. Također, nedvojbeno je da djeca bivaju inficirana, ali šanse za težu bolest u njih su minimalne. Djeca (uključivo i teen-agere) imaju najnižu stopu rizika umiranja, te značajno nižu stopu obolijevanja od najtežih oblika bolesti. Sama činjenica je u potpunoj oprečnosti za sve ostale virusne bolesti, kojima su djeca značajno podložnija.
