Apel roditeljima: Potičite kritičko razmišljanje djece kako ne bi pala pod opasan utjecaj teorija zavjere o korona virusu

Po društvenim mrežama su se počele širiti glasine da je cijela priča o korona virusu izmišljena ili u najmanju ruku prenapuhana od strane farmaceutskih lobija i vladajućih, a sve kako bi zaradili, ostvarili novi svjetski poredak ili skrenuli pažnju javnosti s nekih drugih pitanja. Zašto nas kao stručnjake mentalnog zdravlja ne čudi ova pojava, ali i zašto može biti opasna, nastojat ćemo objasniti u ovom tekstu.

Negiranje je normalna pojava u fazi šoka zbog gubitaka

Sjetimo se prosječnog američkog filma. Što se dogodi kad osoba sazna da boluje od teške bolesti ili primi vijest da joj je stradao netko blizak? Kaže: „Ne, nije moguće, mora da je neka pogreška“. Negiranje je normalna pojava i veže se uz fazu šoka u gubitcima. Gubitak nije samo smrt, kao što mnogima zvuči. Izgubiti možemo puno toga – život, zdravlje, osjećaj sigurnosti, mogućnost druženja, materijalne stvari, novac, posao… Upravo to događa se uslijed aktualne pandemije. Ljudi osjećaju gubitak mnogo toga što im je važno i neki od njih zato negiraju. Kod većine nas nakon prvotnog šoka nastupit će ljutnja, pa tuga, pa eksperimentiranje s novim okolnostima života i konačno integracija, odnosno prihvaćanje. Te faze ne idu kod svih jednako brzo, niti nužno istim redoslijedom, ali dobra su nit vodilja u razumijevanju pojedinaca pogođenih gubitcima. Neki zastanu na fazi šoka i nastavljaju negirati pod cijenu vlastitog i tuđeg zdravlja i sigurnosti.

Negacija kao nezreo obrambeni mehanizam 

Negacija je obrambeni mehanizam. Svatko od nas ima obrambene mehanizme. Kao što kaže sam njihov naziv, oni su tu da nas brane. Uglavnom nas brane od tjeskobe i nekih nama nedozvoljenih misli, emocija i fantazija. Da nemamo obrambene mehanizme, bili bismo jako ranjivi. Isto tako, ako obrambeni mehanizmi prevladavaju i određuju naš život i odnose, taj nesvjesni dio nas duboko je potisnut, nepoznat i neprepoznat. Umjetnost je osvijestiti svoje obrambene mehanizme i razviti one zrelije, poput humora ili altruizma, ali i biti dovoljno snažni da možemo biti ranjivi onda kad želimo s onima s kojima želimo. Važno je da nam je obrambeni mehanizam alat preživljavanja, a ne filter koji pretjerano muti našu percepciju i paradoksalno nas vodi u opasnost. Negacija je vrlo nezreo obrambeni mehanizam, onaj koji uzrokuje nepriznavanje istine. Kad je istina toliko teška da ju naš ego ne bi mogao podnijeti, negacija se pobrine da do njega ne dođe. Pokušajte objasniti malom djetetu da Djed Božićnjak ne postoji – bez obzira na sjajne argumente, dijete će odmahnuti glavom. Njegov ego nije spreman na razbijanje iluzije i magije, nije spreman na ideju da su mu roditelji lagali i da su išta manje od savršenih. Što kad negaciju ne ostavimo na putu odrastanja nego ju nosimo i u odraslu dob kao primarni mehanizam obrane? Što kad ne možemo podnijeti da se poljulja vjerovanje u pravedan svijet i osobnu sigurnost? Ne vidimo realnost. Ne vidimo opasnost. To je opasno.

Vraćanje na ranije nezrelije obrasce funkcioniranja u situacijama kriza

U situacijama kriza, što ova pandemija svakako predstavlja, ali čak i snažnih stresova, skloni smo regresiji, odnosno „vraćanju“ na ranije nezrelije obrasce funkcioniranja. Primjerice, dijete školske dobi koje doživi prometnu nesreću može početi sisati palac ili mokriti u snu. Regresija nas vraća u neka ranija vremena, kad smo bili dobro i sigurni, stoga ne čudi da joj i odrasli ljudi pribjegavaju kad im je teško. Pojednostavljeno gledanje vrlo kompleksne situacije, podjela na „nas“ (narod) i „njih“ (npr. vladajuće), doživljaj svijeta na crno-bijeli način, poricanje opasnosti, rizično ponašanje, doživljaj osobne neranjivosti, zaokupljenost samo sobom (a ne i ugroženim članovima društva) – sve su to regresivni obrasci u koje pojedinci zapadaju. Može se dogoditi i okretanje porocima, primjerice alkoholu, kao oblik ublažavanja anksioznosti, ali također kao regresivan čin inače odgovorne odrasle osobe.

Neki ljudi su skloniji teorijama zavjera

Konačno, neki ljudi skloniji su teorijama zavjera od drugih. Postoji cijeli niz kognitivnih i emocionalnih karakteristika koji ih čine podložnijima takvim uvjerenjima. Dok god se cijela priča zadržava na hobiju, promišljanju i dijeljenju ideja s istomišljenicima, uglavnom nema neke štete. Međutim, kad pojedinci postanu ekstremni i nepomični u svojim uvjerenjima, kad nekritično šire lažne informacije na društvenim mrežama ljudima koji su krhki, ranjivi i istinski zabrinuti, tad postoje opasnosti.

Kad je ciljana publika adolescentska populacija koja se najviše informira društvenim mrežama, koja je sklona povesti se za karizmatičnim „revolucionarima“, opirati se autoritetu i rizično se ponašati, opasnost je posebno velika. Tada znanje koje im pružamo ne pruža nikakvu garanciju. Primjerice, kad su znanstvenici istraživali grupe sudnjeg dana nakon što se sudnji dan nije dogodio na planirani datum, što mislite – jesu li bili više ili manje uvjereni u svoju teoriju? Odgovor je, naravno, više. Negirali su realnost i racionalizirali su postojeću situaciju iščekujući drugi sudnji dan. Pa treći. Pa dvadeseti. Neke od tih grupa ritualno su vršile samoubojstva kako se ne bi suočile s okrutnom realnošću da svijet nastavlja postojati.

Apel roditeljima: Potičite kritičko razmišljanje kako vaša djeca ne bi pala pod opasni utjecaj teorija zavjere o korona virusu 

Stav ima tri komponente – misaonu, afektivnu (emocionalnu) i ponašajnu. One su uglavnom usklađene. Zato, roditelji, pozivamo vas da djelujete na svoju djecu, a posebno mlade, kako ne bi zapali pod utjecaj teoretičara zavjere i pritom ugrozili svoje i tuđe zdravlje i život. Informirajte ih, točno, kratko, jasno i precizno o samom virusu i načinima zaštite. Razgovarajte otvoreno i o ovakvim temama, pitajte ih za mišljenje i budite tu da usmjerite. Ako ne možete spriječiti da se dijete informira na društvenim mrežama, zamolite ga da vam pokaže što gleda i čita. Zajedno kritički raspravljajte o sadržajima. Ne zaboravite pritom i emocionalnu komponentu stava. Potičite empatiju kod djece, za one kojima je teško, koji su sami, stariji, rizičniji… A posebno kako im je kad vide da se neki izruguju sa situacijom i neodgovorno se ponašaju. Smislite s djecom kako da im pomognete. Konačno, ponašajno – onda zaista i pomozite. Sjetite se da djeca više uče iz onog što vide, nego iz onog što čuju. Budite im bolji učitelji od samoprozvanih karizmatika s Facebooka.

Piše: Mia Roje Đapić, mag. psych.

Print Friendly, PDF & Email