Al Jazeera Balkans emitirala je 29. ožujka 2020. emisiju Kontekst u kojoj je tematizirano kako je epidemija koronavirusu u svijetu izazvala paniku, ali i humanost i zajedništvo. Putem video poziva u emisiji su sudjelovali psihologinja Poliklinike Mia Roje Đapić iz Zagreba, svjetski i europski prvak u karateu i volonter Luka Petković iz Čačka i Maja Arslanagić, glasnogovornica humanitarnog udruženja pomozi.ba iz Sarajeva.
Luka Petković se po uvođenju izvanrednog stanja u Srbiji angažirao i s prijateljem koji je privatni prijevoznik počeo pomagati starijima od 65 godina koji su morali ostati u stanovima, donoseći im sve potrepštine koje su im potrebne. Njihova je akcija potaknula i druge da pomažu starijim građanima diljem Srbije. Maja Arslanagić govorila je o akciji udruženja pomozi.ba da opreme zdravstvene djelatnike zaštitnom opremom – maskama i vizirima koji im nedostaju. Naime, tijekom poplava 2014. godine njihovi su volonteri na ugroženim područjima morali nositi maske, tako da je u skladištima te organizacije ostalo 500.000 komada, koje sada kad vlada nestašica maski u cijelom svijetu, dijele. Prvo su ih mislili distribuirati među građanima, ali su se javljali liječnici i ljekarnici s apelom da im pošalju zaštitnu opremu jer je nemaju dovoljno. Kako bi im pomogli, naručili su i 1000 zaštitnih vizira iz tvornice koja ih proizvodi u Bosni i Hercegovini. Psihologija Poliklinike Mia Roje Đapić odgovarala je na pitanja koja se odnose na to kako se javlja empatija i humanost u krizna vremena:
“M smo ljudi društvena bića, orjentirani smo jedni na druge, a posebno kad se osjećamo kad se osjećamo nesigurno i tjeskobno, kad nas je strah nečeg što se događa. U takvim situacijama imamo snažnu potrebu da se grupiramo, da na neki način provjeimo što je s nama najbližima, da tražimo njihovu fizičku blizinu, koja nama u ovim trenucima nije omogućena. Međutim, ovo što nam je omogućeno je i dalje socijalni kontakt, bez obzira na tjelesnu distancu. Također često se poistovjećujemo s nekim ljudima koji su nam slični. U situaciji kakva je sad svi smo slični jedni drugima, ljudi smo, priroda je s jedne strane s koronavirusom, mi smo s druge strane.
Onda nekako prestane biti važno tko navija za koga, tko je koje nacionalnosti i slično, jer se zaista svi svrstavamo u zajedničku skupinu, našavši nekog drugog neprijatelja, u ovom slučaju koronu, a u Zagrebu i potres, i djelujemo zajedno. Pitamo se, ako se nešto loše dogodilo nama ili našim bližnjima “zašto mi, jesmo li mi krivi”. Ako se nešto loše dogodilo našem susjedu, pitamo se “može li se sutra dogoditi i meni”.
Potreban nam je osjećaj da se možemo osloniti jedni na druge u ovakvim trenucima, osjećaj da ipak nešto radimo, da nismo bespomoćni, jer čovjeku je najteže biti bespomoćan i samo sjediti doma. Iako sada ne možemo u potpunosti kontrolirati hoće li virusa biti ili neće, ima stvari koje možemo kontrolirati i na koje možemo utjecati i onda se na te stvari oslanjamo. Okrećemo se njima, pomažemo jedni drugima i na taj način pomažemo i samima sebi. Dakle, to nije jednosmjerni altruizam, jer naš dan ima smisao, osjećamo se dobro, osjećamo da smo dobri, da smo ipak iskontrolirali neki dio ove neugodne sigutuacije, nekome pomogli, uljepšali mu dan. To nam daje smisao, čupa nas iz osjećaja bespomoćnosti, pasivnosti, iz puke preplavljenosti informacijama koje slušamo i gledamo po cijeli dan, a koje nam značajno podižu razinu tjeskobe i anksioznosti.
Nadam se da će cijela ova korona priča imati viši smisao, odnosno da će doći do nekog preslagivanja vrijednosti, i da nećemo zaboraviti godinu dana od danas što je u životu zaista važno, da se nećemo početi dijeliti opet na mi i oni, nego da ćemo barem dijelove ovog zajedništva uspjeti zadržati u svom svakodnevnom životu.
Zašto empatije nema u ovakvoj mjeri kada je riječ o uobičajenoj situaciji?
Sjetimo se čime smo se bavili, što nas je brinulo, zbog čega smo iskakali iz kože sve do prije petnaest dana. Danas su nam to vjerojatno smiješne stvari. Inače se okrećemo sami sebi, društvo i je takvo da nas sve više gura u individualizam, pa je paradoksalno da nam je sada kad moramo, toliko teško biti doma, gledati filmove, biti na internetu itd., a u vremenima kad je lijep i sunčan dan vani, kada nema epidemije puno ljudi bira upravo takav način provođenja vremena kod kuće, a ne druženje s bliskim ljudima. Dakle, kad stvari teku rutinom svakodnevnog života puno smo više usmjereni na sebe i na nekakve sitne stresove.
Nažalost, nekad nam treba baš ovakva prijetnja izvana, prijetnja prirode, prijetnja životu, zdravlju, dostojanstsvu… dakle integritetu, tjelesnom ili u bilo kojem smislu, da nas podsjeti na ono što nam je zaista važno. Koji mobitel imamo, tko je što rekao, tko je koga ogovarao… sve to jednostavno pada u vodu u ovakvim trencuima.
Nikad nećemo reći da je dobro da su se dogodile ove situacije, ali kad su se već dogodile, ajmo pokušati stvarno izvući nešto dobro i svatko za sebe iz svoje pozicije, i ne dozvoliti da opet upademo u oni rutinu materijalizma… Nego da se podsjetimo na vrijednosti koje su nam sada važne.”, poručila je psihologinja Poliklinike Mia Roje Đapić.
Izvor: Al Jazeera Balkans: http://balkans.aljazeera.net/
