Psihologinja Poliklinike Ella Selak Bagarić i psiholog-psihoterapeut i svećenik doc. dr. sc. Josip Bošnjaković, sa Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu i Hrvatskog katoličkog sveučilišta 16. rujna 2019. su u HRT emisiji Studio 4 kod urednika Petra Vlahova gostovali u najavi Druge europske konferencije Formacija i prevencija – Moć kao služenje u organizaciji Hrvatske biskupske konferencije i Hrvatskog katoličkog sveučilišta koja je održana u Zagrebu od 19. do 22. rujna 2019. Tema razgovora bila je prevencija zlostavljanja djece, a evo i nekoliko naglasaka rečenoga:
” Bošnjaković: Konferenciju organizira Hrvatska biskupska konferencija zajedno sa Katoličkim sveučilištem, uz podršku kongregacije za kler i supokroviteljstvo Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, a tema je moć kao služenje. Želimo staviti u centar pažnje na koji način se u crkvi ophodimo sa moći i kao jednim faktorom koji se tiče međuljudskih odnosa, naglašavajući koje su negativne posljedice zloupotrebe moći, ali isto tako kako koristiti moć na sipravan način. Sudionici konferencije su ljudi koji sudjeluju u formaciji budućih svećenika i časnih sestara, iz dvadesetak europskih zemalja. Od predavača će sudjelovati biskupi, svećenici, časne sestre, vjernici-laici. Mislim da je bitno reći da želimo moć u crkvi koristiti onako kako ju je koristio Isus Krist, dakle stavljajući se na raspolaganje svakom čovjeku, a ono što je bilo pogrešno želimo sagledati zbog čega i kako, kako bi se što manje to u budućnosti događalo.
Vlahov: Zašto se Poliklinika uključila?
Sellak Bagarić: Nažalost se Poliklinika bavi prije svega intervencijom, kada dođe do nasilja nad djecom. A zapravo postoji puno toga što se može spriječiti prevencijom. Zato pozdravljamo i jako smo ponosni da se održava ovakva konferencija i da a smo mi sudionici u njoj. Jer većina, zapravo svako seksualno zlostavljanje djece, oslanja se na razlici u moći između onoga koji zlostavlja dijete i djeteta samog po nizu faktora. Tako da kad netko ima moć djetetu može jako puno pomoći i jako puno pružiti, i izvan njegove obitelji i izvan onih koji bi se trebali brinuti za njega. Na žalost, to nije uvijek tako. Tako da se to događa sasvim sigurno u Hrvatskoj. I kod nas je svako peto dijete seksualno zlostavljano, jednaki su naši podaci kao i u Europi i zato je važno da o tome razgovaramo, da se o tome educiramo i da to ne bude tabu tema u okolini u kojoj ta djeca odrastaju, a zapravo progovore o tome iznimno rijetko. Samo 10 posto djece razotkrije da je zlostavljano.
Vlahov: Prva konferencija je održana prije 2 godine u Firenci: koje su teme tada dominirale?
Bošnjaković: Prije dvije godine je tema bila više orijentirana prema seksualnom zlostavljanju u crkvi i radilo se na tome kako se mogu psiholozi, psihijatri i ostale službe uključiti u samu formaciju budućeg svećenika i časnih sestara, dakle više se išlo na to kako uključiti stručnjake u sam proces, budući da je prije dvije godine i tema bila aktualnija. Ovaj puta želimo proširiti samo pitanje moći. Vjerujem da se na tragu te konferencije događaju promjene, imamo i mi lijepu suradnju s Poliklinikom, da integriramo ono što želimo mijenjati, a onda obuhvatiti i druge faktore koji utječu na seksualno zlostavljanje.
Selak Bagarić: Ranjive skupine nisu dovoljno u fokusu javnosti. Mi jako puno pričamo o prevenciji, nažalost je malo provodimo, no ono što je sasvim sigurno, što ja znam, je da katolička crkva jako puno ulaže u edukaciju svećenika i časnih sestara, pogotovo u posljednje vrijeme, što je bitno zato da znaju kako reagirati ako im se dijete obrati za pomoć. Jer će se dijete vrlo vjerojatno obratiti za pomoć osobi iz svoje okoline u koju ima povjerenje. Ja radim na klinici, dok dijete dođe do mene ono mora proći jako puno stupnjeva, odnosno nekome se mora povjeriti, tako da je prva reakcija okoline najbolji prediktor djetetovog oporavka. Znači, ako dijete dobije podršku iz okoline, djeca o seksualnom zlostavljanju izuzetno rijetko lažu, i ako lažu, to je iz razloga što su manipulirana od strane odrasle osobe, što znači da svakom djetetu koje se otvorio netko mora vrlo ozbiljno pristupiti, a za to je važna edukacija i važne su vještine. Sasvim sigurno da svatko tko radi s djetetom mora proći edukaciju o seksualnom zlostavljanju. To nije rijetko! To je doista svako peto dijete u Hrvatskoj.
Vlahov: Jesmo li se spremni suočiti sa zloupotrebom moći u okviru crkve?
Bošnjaković: Mislim da alternativu nemamo. Podaci jesu alarmantni, i mislim da nas je ova kriza koja je bila u crkvi duboko potresla. Alternative nema. Ako želimo biti autentični, ako želimo služiti ono kako je Isus Krist služio onda se moramo suočiti s onim što je istina, i mislim da je to put iscjeljenja, put povratka onome vrijednome. Nažalost, ponekad i u crkvi imamo slučajeve da preko pozicije koju možda imam želim možda zadovoljiti neke svoje procese, nedostatke u ličnosti. Želimo postati svjesni toga kako bismo se kao osobe stavili na raspolaganju radosnoj vijesti, odnosno Evanđelju. Dakle, mi tu nemamo alternativu. Želimo surađivati i želimo interdisciplinarno pristupiti na korist svih nas, a onda napose na korist djece, mladih i obitelji.
Vlahov: Kako njegovati duh autoriteta – ne samo u crkvi, već i u samom temelju, a to je obitelj, odnos majke i oca prema djetetu, a posebno kad govorimo o razvedenim zajednicama?
Selak Bagarić: Mi danas znamo o važnosti privrženosti, odnosno o uspostavljanju ranih odnosa i znamo koliku važnost u svim kasnijim odnosima imaju prve tri godine. Dijete uspostavlja najvažnije odnose u prve tri godine i kasnije će se sve ono što obilježi te odnose, koji se uglavnom zasnivaju na povjerenju, na odgovaranju na djetetove potrebe, na razumijevanju i prihvaćanju djeteta, odraziti na svim kasnijim odnosima u životu. Što znači, ako je dijete prema majci i ocu uspostavilo odnos povjerenja, vrlo vjerojatno će kasnije imati odnos povjerenja u ostale odnose i osobe koje ga okružuju. Što se tiče brakorazvoda i sukoba, nama istraživanja pokazuju da se djeca adaptiraju na puno toga, no ono na što se ne mogu adaptirati je nasilje. To znači da se autoritet treba zasnivati na tome da dijete ima nekoga tko ga čuva, štiti, voli i tko ga razumije. To su temelji, kao da gradimo kuću, i ako to imamo cijeli posao kasnije nam je lakši. A ako se dogodi nekakva traumatska situacija u obitelji, dijete će se puno lakše oporaviti. U pauzi prije emsije smo pričali o značaju crkve i svih drugih važnih mjesta za dijete. Treba jačati i roditelje i stručnjake koji rade s djecom, jer djeca ne mogu sama. Oni trebaju vodstvo i podršku odraslih, no na žalost kao kliničar sam vidjela najteže slučajeve one djece koja se osjećaju sama na svijetu.
Vlahov: Kako slijediti primjer Isusa Krisa ako ćemo govoriti o autoritetu? On ima autoritet prema vjernicima i prema onima koji su ga podržavali, a i koji ga nisu podržavali?
Bošnjaković: Rekao bih da “sve što imam mi je dano”, i u tom smislu da “ne mogu reći da je nešto moje, a ne time pokazati moć”, bilo da je riječ o položaju, bilo da se radi o novcima bilo da se radi o odgovornosti prema djeci. Prema tome, meni je to sve darovano i povjereno, što znači da je odgovor tu staviti sebe na raspolaganje drugima, a ne mogu druge koristiti radi sebe. Ja bih rekao to je put Evanđelja, to je put Isusa Krista, gdje mi nismo uvijek na tragu, ali prema tome idemo. Rekao bih da mnogi kolege svećenici i časne sestre to rade, danonoćno, no nažalost događaju se i krivi putevi, no ono na što se vraćamo je da “ja sve što imam stavljam na raspolaganje drugima, da ne govorim to je moje i za mene”, nego u jednoj kršćanskoj poruci »ono što imam pozvan sam dijeliti sa drugima, na dobro drugima«. Za mene je to kad razmišljam o Evanđelju i Isusu Kristu i moći: dakle da mi je povjereno nešto određeno vrijeme na korist mene i drugih, a ne kako bih zadovoljio neke svoje potrebe.
Vlahov: Je li dovoljno ragovarati i razobličiti tabue ili je to samo tek početak za nekakve konkretnije preventivne akcije kako bismo crne brojke zlostavljanja djece iskorijenili?
Selak Bagarić: To je sasvim sigurno prvi korak, koji još uvijek nismo postigli. Ono što je nužno je da prevencija krene od vrtića, kada djecu učimo pravilima donjeg rublja, kada učimo da se povjerenje može i izdati i kada se djeca osjećaju loše da moraju naći osobu kojoj će to reći, pa ako prva ne odgovori na to i ne pomogne, da trebaju tražiti dalje. Meni se čini da mi još uvijek ne ulažemo u djecu, ovo su odlični koraci, ali zapravo cijeli sustav zaštite djece mora dati bolji odgovor, ne samo u prevenciji nego i pravosuđe, jer kad dijete i progovori, nažalost institucije vrlo sporo odrađuju svoj posao, i djeca se u svemu tome osjećaju jako često nezaštićeno, jako često izloženo, pa znaju povlačiti iskaze. Dakle to nam je sve još uvijek pokazatelj da ne radimo dovoljno na tome da pomognemo djeci koja su doživjela ovakva traumatska iskustva, a posljedice ostaju po cijeli život. Djeca koja su seksualno zlostavljana su čak u 8 do 13 puta većem riziku za suicid, a 50% adolescenata pokuša suicid kada su seksualno zlostavljani.
Koliko je nama odraslima teško pričati o tome, ovo su uvijek teme koje i odraslim ljudima uglavnom teško padaju, pa i kad se razgovara i u medijima, a onda možete misliti koliko je teško djetetu koje doživi zlostavljanje, a najviše to doživi od bliskih osoba, od osoba koje poznaje. Samo 10% zlostavljanja se doživi od osoba koje su djetetu potpuno nepoznate. Mislim da je svima nama jasna ta ranjivost i osjećaj bespomoćnosti jer se i mi tako kao odrasli nekada osjećamo. Mislim da smo dužni djeci pružati mogućnost da odrastaju sigurno, da je iznimno važno da osobe koje mogu odlučivati o ovome da ulažu u ljude, da ulažu u edukaciju i da to ne bude tabu tema već da damo djeci apsolutno plodno tlo da znaju da ako im se dogodi nešto loše da živimo u društvu koje će takvo ponašanje osuditi, a njih kao žrtve prepoznati i pomoći im.”
