Stresni događaji

Dijete koje tuguje

Objavljeno: 07.12.2007.

U situacijama kad se dijete suočava sa smrću bliske osobe, važno je voditi računa o djetetovoj dobi i načinu poimanja smrti. Da bismo pomogli malom djetetu, važno je znati kakav pojam o smrti ono ima.

Četverogodišnjak vidi smrt kao vrstu sna. Nije u stanju još shvatiti konačnost života i ne može razumjeti da smrću prestaju životne funkcije. Dijete u ovoj dobi ne shvaća konačnost i uvjereno je da će se osoba koju je izgubilo jednog dana vratiti. Petogodišnje dijete pomalo shvaća konačnost života, ali još ne razumije univerzalnost smrti, tj. da je smrt neizbježna svim ljudima. Šestogodišnjak počinje razumijevati da je smrt kraj života, da se osoba više neće vratiti, ali još uvijek teško razumije njenu neizbježnost i to da će se dogoditi svima.

U školskoj dobi (do 9. godine), dijete će postepeno uvidjeti da je smrt dio životnog procesa i da je neizbježna svima. S tim spoznajama moći će prihvatiti i njeno fizičko i psihičko značenje.

Mala djeca u situaciji smrti bliske osobe pokazuju najrazličitije reakcije, koje mogu ponekad i iznenaditi njihove roditelje. Ali, u situacijama tugovanja sve djetetove reakcije su normalne. Tako mala djeca mogu nijekati da se smrt dogodila, ali se isto tako mogu povući u sebe i patiti, pokazivati psihičku bol. Nekada se osjećaju krivima radi smrti bliske osobe ili, možda pokazuju neprijateljstvo prema onome koga više nema ili prema onome koji je preživio.

Mogu se, također, plašiti da će i drugi, njima bliski, umrijeti ili da će se to dogoditi njima samima. Mogu se povući iz svakodnevnih aktivnosti. Ali, može se dogoditi i da nastave s aktivnostima kao da se ništa nije dogodilo.

Djetetu koje je doživjelo gubitak treba pomoći u njegovom procesu tugovanja. Pri tome, treba voditi računa da su za dijete najvažnije njemu najbliže osobe (roditelji, baka i djed, bliski članovi šire obitelji…), tj. njegovi prirodni pomagači.

Djetetu koje tuguje možete pomoći!

Podržavajte otvorenu atmosferu i osiguravajte da se dijete osjeća prihvaćeno. Na način prikladan dobi pružite mu sve važne informacije u vezi smrti. Najbolja su izravna i jasna objašnjenja, bez umanjivanja i apstraktnih pojmova da dijete ne bi zbog nedostatka informacija stvaralo vlastite fantazije koje će mu otežati prilagodbu na novu situaciju. Primjerice, ako mu kažete da je «tata zaspao», ono se može bojati usnivanja ili vašeg odlaska na spavanje, a s tim se može povezati niz drugih teškoća. Malom djetetu strpljivo odgovarajte na pitanja!

Nikada djetetu ne govorite da je premalo i da neće razumjeti o čemu se radi. Istovremeno, dajte djetetu vremena da ovlada novom situacijom – osjećajno i misaono. Ako dijete i ne priča o smrti, moguće je da tuguje, npr. u igri. I mala djeca mogu biti vrlo žalosna, iako se odraslima čini da nije tako. Važno je prepoznati djetetove osjećaje, dati mu priliku da ih izrazi. Malom djetetu možete i imenovati osjećaje koje osjeća, možete mu reći da vidite da je tužno i da mu je teško. Osim toga, ako mu imenujete stanja u kojima je, dijete će razumjeti što se s njim zbiva, jer je sve ovo za njega potpuno novo iskustvo.

Nemojte se iznenaditi ako dijete očekuje osobu koju je izgubilo. I odrasli to čine. Roditelj i dijete tada mogu pomoći jedno drugome. Pitajte dijete kako je, imajte hrabrosti reći kako je i vama teško. Pričajte s djetetom o umrlom, recite da i vama nedostaje.

Mala djeca mogu pokazai ljutnju ili protest, ako je usljed smrti bliske osobe došlo do promjene u uobičajenom ritmu i navikama. Te promjene ne moraju odraslima biti važne, ali dijete ih osjeća. Dopustite djetetu i takve osjećaje koji se ne uklapaju u stereotip tugovanja.

Omogućite djetetu da sudjeluje u ritualima vezanim za gubitak. Time ćete mu pomoći da gubitak učini stvarnim. Nema pokazatelja koji bi govorili protiv nazočnosti djece školske dobi na sprovodu vlastitog roditelja. Međutim, dijete treba za to pripremiti. Treba mu reći što će se tamo događati, pitati ga želi li ići i s kim želi biti na sprovodu. I, naravno, tu odluku treba poštivati! I starije predškolsko dijete na isti način valja pitati želi li ići na sprovod. Ako ne želi ići, treba ga pitati s kim želi biti dok su drugi na sprovodu, ponuditi mu nekoga od bliskih osoba dok je ostatak obitelji na sprovodu.

Jako je važno da dijete osjeća zajedništvo s ostalim članovima obitelji u razdoblju tugovanja. Dijete nikako ne treba izdvajati i prešućivati mu važnu činjenicu da je izgubilo blisku osobu.

Podržite dijete da nastavi sa svakidašnjim aktivnostima (vrtić, igra, polazak u školu) kad to poželi. Kontaktirajte s odgajateljima u vrtiću i učiteljima u školi radi primjerene podrške djetetu.

I najvažnije: budite strpljivi sa sobom i s djetetom u teškim trenucima.