Razvoj djece

Razvijanje sigurne i nesigurne privrženosti

Objavljeno: 23.04.2013.

Odnos između roditelja i djeteta nekada je vrlo jednostavna, a nekada najkompliciranija stvar na svijetu. Često čujemo rečenicu da je ljubav jedino što je potrebno da bi taj odnos bio kvalitetan i da bi dijete dobilo sve što mu je potrebno i odraslo u zdravu i sretnu osobu. Roditelji sa kojima razgovaramo ovdje u našoj Poliklinici bilo u živo ili ovako, elektronički, često dolaze zbunjeni i nesretni, bespomoćni, pitajući se što se to dogodilo u odnosu između njih i njihove djece, kako to da im djeca lažu, povlače se ili su pak gruba prema njima ili agresivna.

Ovaj tekst bavi se privrženošću, ranom, prvenstveno emocionalnom, vezom između malog djeteta i osobe odnosno osoba koje o njemu brinu upravo zato što je taj, prvi odnos, osnova za kasniju komunikaciju i interakciju između roditelja i djeteta, ali i za način na koji će dijete postojati i odnositi se u odnosima sa drugim bliskim osobama u svojem životu (prijateljima, partnerima i na kraju svojom djecom).

Kako se stvara privrženost

Kada se rodi mala beba, koliko god se pripremali za roditeljstvo, nađemo se u jednoj sasvim novoj izrazito uzbudljivoj i pomalo zastrašujućoj situaciji. Pitamo se što ćemo sa bebom, kako ćemo najbolje brinuti za nju, kako ćemo znati što joj treba, kada i koliko? A najčešće imamo i neke ideje o tome kako bismo trebali, što su nas učile majke i bake, što piše u knjigama…. Za to vrijeme beba nam daje mnoge znakove, plače, spava, nemirna je, guguće. Negdje između djetetovih znakova i našeg propitkivanja rađa se privrženost, način na koji zadovoljavamo potrebe svoje bebe i brinemo o njoj. Ne možemo uvijek znati najbolje, nekada ćemo pogriješiti pa pokušati ponovno, shvatiti da dijete ne voli npr. da ga se nosi nego voli da mu se pjeva međutim ako većinu vremena uspijemo uskladiti svoje postupke sa bebinim potrebama stvorit će se sigurna privrženost. Dijete će naučiti da postoji osoba (ili još bolje, osobe) na ovome svijetu koje su tu kad joj nešto treba, koje ju utješe, presvuku, zagrle, pjevaju joj, koje su naprosto tu. Ovakvo iskustvo daje djetetu ono što je najvažnije za to da se kasnije u životu ono osjeća dobro u vlastitoj koži, daje mu osjećaj sigurnosti i povjerenja u ljude.

Na sreću najveći broj djece ima ovakva iskustva, međutim postoje i različite okolnosti u kojima se razvije nesigurna privrženost. Nesigurna privrženost razvija se u situacijama kada potrebe djeteta nisu zadovoljene, najčešće na dva načina, dijete ili ne dobiva ono što mu treba već dobiva roditelja koji je izrazito uznemiren i kaotičan u svojim nastojanjima da dijete umiri, ili pak dobiva roditelje koji ignoriraju potrebe djeteta i ne reagiraju na znakove koje dijete šalje. Ovakva djeca imaju sasvim drugačiji doživljaj svijeta. Ne osjećaju se sigurno i zaštićeno već nevažno, ostavljeno, osjećaju da su preveliki teret ili da je svijet opasno mjesto kada su već roditelji tako jako uznemireni. Ne razviju osjećaj sigurnosti kao ni povjerenja u ljude što kasnije u životu može biti povezano sa poteškoćama u ostvarivanju bliskih odnosa.

Roditelji nas pitaju kako razviti sigurnu privrženost, a u posljednje vrijeme vidimo i roditelje koji su razvijanje sigurne privrženosti poistovjetili sa time da se nikada ne odvajaju od svojeg djeteta. Sve češće se susrećemo sa roditeljima, koji u najboljoj namjeri i najčešće iz straha, djecu stalno i svugdje nose ne bi li ih držali blizu svojeg tijela, spavaju sa djecom u krevetu kada to nije potrebno itd. Sigurna privrženost se razvija kroz prvu godinu života i dakako, tada je izrazito važan fizički kontakt između roditelja i djeteta međutim kasnije ona se odražava kroz prvenstveno emocionalnu, a u znatno manjoj mjeri fizičku vezu, a za dijete postaje itekako bitno da istražuje okolinu i odvaja se sve više od roditelja.

Pretjerana osjetljivost roditelja jednako je neadekvatna kao ignoriranje dječjih potreba

Za razvoj sigurne privrženosti, a kasnije i bliskog emocionalnog odnosa sa djetetom važno je da se pitamo dvije stvari: Što je ono što je potrebno mojem djetetu i što je ono što je meni potrebno da bih mu to mogao/mogla dati? Često djeci dajemo ono što mi mislimo da je nježnost ili sigurnost ili bliskost ali na način ali na način koji djeci nije potreban i time zapravo zadovoljavamo svoje, a ne dječje potrebe.

Pretjerana osjetljivost je jednako neadekvatan odgovor na dječju potrebu i može biti jednako uznemirujući kao i ignoriranje ili neosjetljivost. Ono što je ključ za stvaranje sigurne privrženosti jest usklađenost između intenziteta djetetove reakcije i potreba i roditeljskog odgovora.

Promatrajte svoju bebu, upoznajte ju, istražujte ju i uskoro ćete sve bolje znati što joj treba. Ne brinite, bebe su pune razumijevanja i neće vam zamjeriti ako ponekad ne shvatite odmah. Vjerujte sebi i svojoj bebi i svojem partneru/partnerici barem mrvicu više nego što vjerujete internetu, knjigama i savjetima dobronamjernih susjeda, djedova i baka. Kada vidite da vam je teško, nestrpljivi ste i nemate kapaciteta da proučavate potrebe svoje bebe, odmorite, pozovite nekoga da se malo pobrine o vama. Dopustite svojem djetetu da ostvari što više bliskih i toplih, sigurnih odnosa.

Ako ste roditelji starijeg djeteta i čitanje ovog teksta vas je uznemirilo jer imate osjećaj da je sve gotovo, udahnite duboko. Nikada nije kasno za novi početak. Važno je biti iskren sa svojim djetetom, preuzeti odgovornost za vlastite greške i uvijek ponovno pitati – što ti treba? Odgovor je skoro uvijek isti – da me voliš takvog kakav jesam i da si tu.

Sena Puhovski, prof. psihologije