Razvoj djece

O enurezi i enkoprezi: Kako pomoći djetetu?

Objavljeno: 30.08.2012.

Enureza označava nevoljno mokrenje za vrijeme sna koje se ponavlja u dobi nakon pete godine, kada dijete obično stječe punu kontrolu. Dosadašnji pojam dnevne enureze u posljednje se vrijeme izbjegava te se nehotično mokrenje tijekom dana označava terminom dnevna inkontinencija. Noćnu enurezu dijagnosticiramo ako se nekontrolirano mokrenje javlja dva ili više puta tjedno kroz duži period, odnosno barem nekoliko mjeseci.

Razlikujemo primarnu i sekundarnu enurezu. Pod pojmom primarna ili perzistentna enureza podrazumijevamo kako dijete nikada nije usvojilo kontrolu nad mokrenjem, dok je kod sekundarnog ili regresivnog noćnog mokrenja kontrola ranije bila usvojena.

Važno ih je razlikovati s obzirom kako se uzroci i načini pristupa u liječenju razlikuju. Uzroci noćnog mokrenja mogu biti raznoliki te se često govori o preklapanju više faktora. Tako često kod djece sa enurezom u obitelji nalazimo osobe koje su imale slične poteškoće što nam ukazuje na utjecaj naslijeđa na pojavu enureze. Također je važno isključiti organske uzroke, odnosno bolesti koje za posljedicu mogu imati poteškoće sa kontrolom mjehura. No nerijetko, i to osobito kod sekundarne enureze, nalazimo kako je dijete u obitelji ili svojoj široj okolini izloženo stresnim okolnostima. Neke od njih su promjene u obiteljskom funkcioniranju, rođenja mlađeg člana obitelji, selidbe, promjene vrtića ili škole, bolnička liječenja, konflikti roditelja, poteškoće u odnosima sa vršnjacima, opterećenje školom, razvod braka, izloženost nasilju i sl.

Iako se simptomi do puberteta kod većine djece povuku, ne preporuča se pustiti ih da prođu spontano. Poželjno je konzultirati liječnike te, osobito u slučaju da su isključeni organski faktori, stručnjake mentalnog zdravlja -psihologe i psihijatre.

Roditelji djetetu svakako mogu i sami puno pomoći. Važno je shvatiti kako je i samom djetetu teško radi postojeće situacije. Može se bojati reakcije vršnjaka posebno u situacijama poput školskih ekskurzija te je važno otvoreno razgovarati o poteškoćama i zajedno sa djetetom razviti strategije za suočavanje sa određenim situacijama.

Stoga je dobro upoznati i stručnjake u školi i vrtiću sa tom poteškoćom djeteta. Nužno je razumjeti kako se radi o nečemu što dijete ne radi voljno. Svakako jtreba izbjegavati kažnjavanje i ponižavanje djeteta. Također valja izbjegavati buđenja djeteta, osobito u više navrata tijekom noći ili nošenja na toalet dok je još u polusnu, jer na taj način ne povezujemo brigu oko odlaska na toalet sa samim djetetom.

Postoje i postupci nastali na psihoterapijskim pristupima primjerice tehnika „žetoniranja“ u bihevioralnoj terapiji gdje se potkrepljuju (nagrađuju) ponašanja za koja želimo da se češće javljaju odnosno utvrđuju. Tako se sa djetetom može nacrtati kalendar u kojeg se crtaju znakovi za „suhe noći“. Unaprijed se dogovori simbolična nagrada za skupljena primjerice 4 smješka. Postoje i alarmni aparati, koji se aktiviraju u dodiru sa mokrom posteljinom te se na taj način potkrepljuje veza između buđenja i puštanja mokraće.

Roditelji mogu razmotriti nepovoljne okolnosti koje moguće djeluju na dijete i obitelj, nastojati da dijete ima stabilnost, rutinu, dovoljno ugodnih iskustava, poticati igru i motoričke aktivnosti sa ciljem opuštanja napetosti te nastojati osigurati vrijeme za zajedničke aktivnosti obitelji.

Svakako treba izbjegavati paniku i pretjeranu okupiranost obitelji djetetovim noćnim mokrenjem, jer noćna enureza nije opasna po dijete i većina djece ipak stekne kontrolu nad mokrenjem do adolescentne dobi.


Enkopreza je nekontrolirano defeciranje odnosno poremećaj u pražnjenju crijeva na način da dijete vrši nuždu na neprikladnim mjestima. Kao i kod enureze, kriterij za postavljanje dijagnoze je dob odnosno nužno je da je dijete starije od četiri godine kada se očekuje da je većina djece usvojila kontrolu nad sfinkterima. Također razlikujemo primarnu i sekundarnu enkoprezu te je važno liječničkim pretragama isključiti organske uzroke. Enkopreza se često izmjenjuje sa opstipacijom, odnosno zadržavanjem stolice kada se prelijeva tekući dio stolice. Uz opstipaciju se može vezati bol koju dijete asocira uz odlazak na toalet pa ga stoga može izbjegavati.

Ako smo isključili organske uzroke, tada valja razmotriti psihološke razloge ispuštanja stolice. Oni mogu biti nešto jednostavniji poput nelagode korištenja toaleta na javnim mjestima, u školi, vrtiću i sl. te neradog prekidanja igre sa vršnjacima pa dijete ne stigne otići na toalet. No, češće se radi o kompleksnijim psihološkim uzrocima, a regres ličnosti je nešto dublji nego u slučaju sa enurezom. Tako poteškoće mogu biti odgovor na promjene u okolini, stresne situacije u obitelji, razvod braka, konfilkte među roditeljima, poteškoće u odnosima sa skrbnicima, stresne situacije u vrtiću i školi kao i , „znak protesta“ na zahtjev okoline ili način na koji „dobivaju roditelje za sebe“. Nerijetko se sreće i u obiteljima gdje roditelji pretjeranu važnost pridaju djetetovu usvajanju kontrole nad stolicom, ponašajući se pretjerano brižno ili autoritarno.

I u slučaju enkopreze poželjno je potražiti savjet stručnjaka. To može biti psiholog ili psihijatar, a savjeti roditeljima su slični onima kod poteškoća u kontroli mokrenja.

Izbjegavajte kritiku i omalovažavanje, razmislite o stresorima u okolini i potrebama djeteta te osigurajte dovoljno vremena za zajedničke aktivnosti, koje nisu usmjerene isključivo na trening stolice.

Vlatka Križan, prof. psihologije