Zlostavljanje

Odgovori na najčešća pitanja seksualno zlostavljane djece

Objavljeno: 23.03.2017.

Odrasli ponekad mogu na različite načine povrijediti djecu i mlade. Ponekad starije dijete ili tinejdžer povrijedi i zlostavlja mlađe dijete.

Razlikujemo četiri vrste zlostavljanja: fizičko, emocionalno i seksulno zlostavljanje te zanemarivanje. U ovom tekstu ćemo se osvrnuti na najčešće teškoće i pitanja s kojima se suočavaju djeca koja su doživjela seksualno zlostavljanje, no znamo da se sa sličnim pitanjima susreću i djeca koja su povrijeđena na druge načine.

Zlostavljanje je seksualno kada odrasla osoba iskoristi dijete kako bi zadovoljila svoje seksualne potrebe i postigla seksualno zadovoljstvo. Ono uključuje različita ponašanja poput kada te netko dodiruje na način koji ti se ne sviđa, ljubi te u usta, dodiruje po intimnim dijelovima tijela, prisiljava te na spolni odnos i druge seksualne radnje, pokazuje ti slike sa seksualnim sadržajima ili traži da se ti slikaš. Ili čini bilo što zbog čega se osjećaš nelagodno i uznemireno.

Seksualno zlostavljanje mogu doživjeti i dječaci i djevojčice. Može se dogoditi maloj djeci, koja tek idu u vrtić, djeci koja idu u osnovnu školu i mladima koji već idu u srednju školu.

Nažalost, istraživanja i iskustva pokazuju da su seksualni zlostavljači najčešće djeci poznate osobe, osobe kojima ona vjeruju i koje su na neki način uključene u brigu o djeci. Vrlo često te su osobe dio njihove obitelji ili vrlo bliski obiteljski prijatelji, susjedi pa čak i nastavnici. Često su to ljudi kojima i njihovi roditelji vjeruju.

Djeca koja su doživjela seksualno zlostavljanje mogu osjećati sram i krivnju, uznemirenost, strah, ljutnju. Takvo iskustvo može biti veoma zbunjujuće kada to čini osoba koju vole i koja brine o njima, i nije nimalo lako prihvatiti da takva osoba može u isto vrijeme nanositi bol i raditi stvari koje djeca ne vole i koje ih plaše. Seksualno zlostavljana djeca mogu se osjećati usamljeno, nevoljeno ili osjećati kao da nikome nisu važna.

Ponekad im se pažnja koju dobivaju od te osobe sviđa i dio njih se osjeća posebno i ugodno. Ta osoba se može zanimati za njih, govoriti im lijepe riječi, zajedno mogu raditi puno zabavnih i ugodnih stvari, kupuje im poklone. Ponekad određeni dijelovi našeg tijela reagiraju ugodom kad ih netko dodiruje, čak i kada mi to ne želimo. I zbog toga se djeca mogu osjećati krivo ili kao da nešto s njima nije u redu. I takvi su osjećaji u redu, i ne znače da su djeca kriva i da su učinila nešto loše.

Zlostavljanje nije nikada ono što dijete želi i dijete nije nikada krivo za takva iskustva i događaje.

Zašto odrasli zlostavlju djecu? Zašto se to dogodilo meni?

Ljudi koji zlostavljaju djecu sigurno imaju probleme i odgovornost za zlostavljanje je na njima. Neki od njih su usamljeni i ne mogu otkriti kako naći nekoga tko će ih voljeti. Neki možda misle da je to dobar način da pokažeš nekome da ga voliš. Kada odrasla osoba dodiruje i zlostavlja dijete, ona čini nešto loše i zakonom zabranjeno. Ta osoba svakako treba pomoć da prestane činiti takve stvari djetetu.

Često djeca pomisle da su učinila nešto loše ili da su loše osobe i da im se zbog toga dogodilo zlostavljanje. To nikako nije istina. Djeca koja su doživjela (seksualno) zlostavaljanje nisu loše osobe i nisu nikada kriva za zlostavljanje.

Zašto me član moje obitelji povređuje?

Nažalost, ponekad dijete doživi neugodne dodire i druga neugodna iskustva od članova obitelji. I to je stvarno teško razumijeti. Mnoga djeca se u takvoj situaciji osjećaju posve zbunjeno i teško mogu odrediti što osjećaju prema toj osobi. Zaista je teško kada te povređuje netko koga voliš. U redu je imati različite osjećaje prema osobi koja je ponekad jako ljubazna i dobra prema tebi, a ponekad te povređuje i čini stvari zbog kojih se osjećaš loše i uznemireno.

Zašto nisam prije rekao što mi se događa?

Ponekad zlostavljači kažu djeci da nikada ne govore o zlostavljanju, da je to njihova tajna ili predstave  zlostavljanje kao njihovu „igricu“. Prijetnjama se zlostavljači osiguraju da dijete čuva njihovu „tajnu“: kažu djeci da im se može nešto loše dogoditi ili da će ljudi koje oni vole biti povrijeđeni ili da će ozlijediti kućnog ljubimca.

Ponekad djeci nitko nije rekao da ne smiju govoriti o svom iskustvu, ali ona sama shvate da o tome ne bi smjela govoriti.

Ponekad djeca razumiju da im se događa nešto neobično, nešto što se ne bi smjelo događati, ali ne znaju kako objasniti i opisati svoje iskustvo. Kada su djeca mlađa, često niti ne znaju da takvi dodiri i poljupci između djece i odraslih nisu dozvoljeni.

Povjeriti se nekome o iskustvu zlostavljanja je zaista teško. Djeca mogu biti zabrinuta za tu osobu (jer je i vole) ili za sebe, boje se što će se dogoditi ako se zlostavljanje razotkrije. Ponekad odrasli ne vjeruju djeci. Ili se uznemire zbog toga što su doznali i kažu djeci da ne govore nikom drugom, ali ne poduzmu ništa drugo da zaustave zlostavljanje. I upravo zbog toga bi djeca trebala govoriti sve dok ne naiđu na osobu koja će ih čuti, povjerovati im i pomoći im zaustaviti zlostavljanje. Povjeravanje je prvi korak u zaustavljanju zlostavljanja.

Što ako se moja obitelj raspadne zašto što sam rekao/rekla?

Mnoga djeca koja su doživjela zlostavljanje brinu kako će okolina reagirati kada doznaju što im se događa. Brinu hoće li se roditelji rastati ili hoće li zlostavljač otići u zatvor.

Ako zlostavljač ode u zatvor, to sigurno nije zbog djeteta nego zbog toga što je ta odrasla osoba napravila nešto što ne smije, nešto što je zakonom zabranjeno. Ta osoba je otišla u zatvor zbog toga što je učinila loše stvari i zlostavljala dijete, a ne zato što je dijete otkrilo tu tajnu.

Ponekad se dogodi da jedan od roditelja zlostavlja dijete i to čini zato što ima problema. I ponekad se dogodi da se roditelji rastanu nakon što dijete otkrije svoje iskustvo zlostavljanja. Ako se roditelji rastanu, to je zato što postoje problemi među njima, a ne zbog djetetovog povjeravanja.

Zašto moram otići iz svoje obitelji?

Kada se djeca povjere o iskustvu seksualnog zlostvljanja, najvažnija stvar je pokušati zaštiti dijete i učiniti da ono bude sigurno. Ponekad djeca nakon što se povjere, moraju na neko vrijeme otići iz svoje obitelji i neko vrijeme živjeti na nekom drugom mjestu. To može biti kod rođaka ili prijatelja, ili možda u udomiteljskoj obitelji, a ponekad u dječjem domu. Većina djece se osjeća preplašeno, misle da to nije pošteno pa se čak mogu osjećati i kažnjeno. To nikako nije kazna. Izdvajanje djeteta iz obitelji je pokušaj odraslih da zaštite dijete dok policija i sud ne sazna više o tome što se događa. Razgovor o takvim mislima i osjećajima s nekim kome vjeruju može pomoći djeci da se osjećaju manje usamljeno.

Što će drugi misliti o meni ako doznaju? Znaju li drugi što mi se dogodilo kad me vide?

Ponekad djeca žele sakriti što im se dogodilo, ne žele govoriti prijateljima i drugima o svom iskustvu. Ponekad misle da ne smiju o tome govoriti, a ponekad ne žele jer misle da su drugačiji i brinu hoće li drugi misliti da nisu dobre osobe. Djeca imaju pravo birati kome će ispričati svoje iskustvo i imaju pravo reći ne kada ne žele odgovarati na pitanja drugih, pa čak i najboljih prijatelja.

Neki prijatelji i druga djeca mogu misliti da je to što im se dogodilo čudno jer možda nikad prije nisu čuli za zlostavljanje. Ali to ne znači da oni misle da je dijete koje je doživjelo zlostavljanje čudno, već je neobično samo ono što se djetetu dogodilo. Ponekad prijatelji odmah shvate što im govoriš. Nažalost, ima mnogo djece koja su doživjela neke oblike zlostavljanja i koje su odrasli na neki način povrijedili.

Zašto moram na sud?

Zlostavljanje djece i mladih je zakonom zabranjeno. Nažalost, ljudi koji zlostavljaju ne zaustavljaju se sami. Sud je mjesto koje se brine da se zakoni poštuju i nastoji zaustaviti odrasle koji zlostavljaju.

Što ako zlostavljač ne bude kažnjen?

Ovo je stvar koju je najteže razumijeti. Ponekad sud ne kazni te ljude čak i ako znamo da su krivi i da je dijete reklo istinu. I to zaista nije pošteno i pravedno.

Bez obzira na ishod sudskog procesa i konačnu odluku o tome što se dogodilo, dijete ima pravo reći istinu i govoriti o svom iskustvu.

Zašto se osjećam „prljavo“?

Djeca koja su dodirivana po intimnim dijelovima tijela ponekad se osjećaju „prljavo“, obilježeno i kao „roba s greškom“. Opisuju da se peru se i peru, no i dalje se tako osjećaju. Tom osjećaju treba neko vrijeme da nestane. Razgovor s nekim tko razumije može pomoći da se djeca osjećaju bolje.

Zašto ne volim kad me netko dodiruje? Hoće li zauvijek biti tako?

Djeca koja su zlostavljana mogu imati čudne osjećaje u svom tijelu i prema svom tijelu. Djeca znaju opisivati da osjete potrebu povući se i udaljiti kada im je netko u blizini, pretvore se u kamen ili se osjećaju zamrznuti i ne mogu se pomaknuti. Takve reakcije su normalne nakon iskustva seksualnog zlostavljanja ili bilo koje druge situacije u kojoj su djeca bila povrijeđena. Zbog iskustva koje su imali i zbog povređujućih ponašanja koja su doživjela, imaju iskustvo boli koju je njihovo tijelo osjetilo. I njihovo tijelo pamti ta iskustva i reagira na sve ono što makar i na trenutak podsjeti na iskustvo kada nisu bila sigurna i kada ih je boljelo. U razdoblju oporavka od zlostavljanja njihovo tijelo se mora ponovo naviknuti da bude dodirivano na siguran način, moraju naučiti da nije svaki dodir loš i povređujući.

Hoće li sjećanja ikada otići, hoće li nestati iz moje glave?

Djeca koja su doživjela zlostavljanje često kažu da se prisjećaju slika i svojih iskustava iako to ne žele. Slike i sjećanja samo dođu i to ih jako preplaši. Kažu da sjećanja i slike koje imaju ponekad budu toliko snažne i stvarne da im se čini kao da se zlostavljanje događa sada i teško ih zaustavljaju. Većina djece se boji i brine hoće li se takva iskustva ponoviti.

Odlazak na terapiju i razgovor sa stručnom osobom koja razumije kroz što dijete prolazi može pomoći u oporavku nakon zlostavljanja. Liječeći rane na duši koje je zlostavljanje učinilo, djeca mogu bolje upoznati svoje osjećaje i proraditi iskustva kroz koja su prošla. S vremenom ta sjećanja mogu postati manje snažna ili čak i potpuno nestati. Moguće je da će neka sjećanja na zlostavljanje ostati zauvijek kao dio onog što djeca znaju o sebi.  No ako djeca razgovaraju o svom iskustvu i shvate da ona nisu kriva i da je zlostavljanje koje im se dogodilo loše, vjerojatno će i prisjećanje na ta iskustva biti manje uznemirujuće. U razgovoru sa stručnom osobom djeca mogu naučiti načine kako se osjećati sigurnije i manje ustrašeno, ali i prepoznati opasne situacije i štiti se od njih.

Seksualno zlostavljana djeca nisu čudna  ili drugačija od druge djece, posebno ako razumiju da ona nisu kriva za zlostavljanje i da zlostavljanje nije njihova greška.

Piše: Ivana Ćosić Pregrad, psiholog

Drugi tekstovi autorice:

PODRŠKA DJECI I MLADIMA: Što kada te pozovu na sud?

Podrška djetetu kod selidbe ili promjene škole

SMJERNICE I PODRŠKA RODITELJIMA: Kako pružiti podršku djetetu koje ide na sud?