Mediji o nama

T Portal: Dr. Marjeta Knez Turčinović o tome kako izbjeći odgajanje djece nesposobne da se brinu sama za sebe

Dr. Marjeta Knez Turčinović /Izvor: T portal, Snimio: Matej Grgić
Dr. Marjeta Knez Turčinović /Izvor: tportal.hr, Snimio: Matej Grgić

Novinarka Elma Katana objavila 3. veljače 2018. na T Portalu intervju s psihijatricom dr. Marjetom Knez Turčičnović intervju po naslovom: “Jeste li helikopter roditelj? Stručnjakinja otkriva kako izbjeći odgajanje djece nesposobne da se pobrinu za sebe”:

“Jeste li roditelj koji sa svojim djetetom radi svaku domaću zadaću, ispituje ga prije testa, umjesto njega rješava probleme u školi i s prijateljima te neprestano bdije i kontrolira svaki njegov korak? Ukoliko ste se prepoznali u ovom opisu, možda ste, a da niste ni svjesni, i vi tzv. helikopter roditelj, previše zaštitnički nastrojeni prema svojem potomstvu. Kako izbjeći ovakav tip odgoja i koje su njegove posljedice po razvoj djeteta, pojasnila nam je Marjeta Knez Turčinović, dr. med. spec. psihijatrije i uže spec. psihoterapije, integrativna psihoterapeutkinja iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba

Ono što karakterizira ovaj oblik roditeljstva je roditelj koji je izrazito vezan uz dijete, djetetova iskustva i probleme, kao da nadgleda njegov život, bez obzira na njegovu dob. Zapravo se radi o previše zaštitnički nastrojenim roditeljima koje obilježavaju pretjerano uključivanje, kontrola i rješavanje problema koji se pojavljuju u životu njihove djece.

Zadatak je roditeljstva osposobiti dijete za samostalan život

Marjeta Knez Turčinović, dr. med. spec. psihijatrije i uže spec. psihoterapije te integrativna psihoterapeutkinja iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, analizirala je za tportal tzv. helikopter roditeljstvo i njegove posljedice po razvoj djeteta.

Utjecaj roditelja na djecu je iznimno velik, a način na koji se ophodimo prema njima, ono što ih učimo, kako ih podržavamo, motiviramo, ali i kako postavljamo granice, kakva su naša očekivanja, sve to utječe na način na koji će djeca doživljavati sebe i svijet koji ih okružuje, objašnjava Marjeta Knez Turčinović iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.

Zadatak je roditeljstva osposobiti dijete za samostalan život i odrastanje u osobu koja je samopouzdana i prihvaća sebe.

Odgoj djeteta podrazumijeva toplinu, razumijevanje, ljubav, podršku i ohrabrenje koje mu roditelj pruža te kontrolu koju čine roditeljska očekivanja, zahtjevi i nadzor. Postoje različiti odgojni stilovi, od kojih svaki na drugačiji način utječe na razvoj djetetove ličnosti, a dvije su krajnosti potpuna kontrola, odnosno zanemarivanje djeteta, koje obje negativno utječu na njegov razvoj.

U posljednje vrijeme se sve više govori o helikopter roditeljstvu, odnosno helikopter roditeljima, kaže Knez Turčinović.

‘To je izraz koji se počeo koristiti 90-ih godina, a koji su osmislili Foster Cline (psihijatar) i Jim Fay (savjetnik za roditeljstvo i edukaciju). Počeo se upotrebljavati vezano uz odgoj i odnos roditelja prema mladim odraslim osobama. Ono što karakterizira ovaj oblik roditeljstva je roditelj koji je izrazito vezan uz dijete, djetetova iskustva i probleme, kao da nadgleda njegov život, bez obzira na životnu dob. Zapravo se radi o previše zaštitnički nastrojenim roditeljima kod kojih postoje pretjerano uključivanje, kontrola i rješavanje problema koji se pojavljuju u životu njihove djece’, objasnila je.

Kako je objasnila Knez Turčinović, postoje i podtipovi helikopter roditeljstva, prema dr. Paulu Redmondu sa Sveučilišta u Liverpoolu:

Menadžer (i bankar roditelj) dogovara sastanke umjesto djece (studenata), pregovara o ugovorima njihovih budućih poslova, odnosno pregovara o zaradi koju će dobiti dijete, sad već odrasla osoba.

Bijeli vitez roditelj stalno pokušava pomoći, ali sakriti od djeteta da pomaže, obavlja neke obaveze umjesto njega i sl.

Crni jastreb je tip roditelja koji pravi planove i strategije kako da djetetu osigura prednost pred konkurencijom.

Ovakvi roditelji krče put svojem djetetu kroz život, često u svrhu postizanja što boljeg akademskog ili poslovnog uspjeha, kontrolirajući svaki aspekt djetetove rutine i ponašanja, što se može manifestirati na različite načine ovisno o životnoj dobi (nemogućnost puštanja, lobiranje, ponašanje kao tjelohranitelj, pretjerano pomaganje sa školskom zadaćom, pretjerana briga i strah od zaraze, pretjerani nadzor, čak i elektroničkim putem, previše izvannastavnih aktivnosti, previše pohvale), dodaje.

‘Takvi su roditelji fizički sveprisutni, ali psihološki nedostupni djeci, svoje emocionalne potrebe stavljaju u prvi plan, vođeni su vlastitom tjeskobom, istovremeno zanemarujući razvojne potrebe djeteta, što negativno utječe na autonomiju, sposobnosti, kao i cjelokupan osobni razvoj djeteta. Primjerice, ako govorimo o najranijoj dobi – ukoliko se prema djetetu koje uči hodati ponašamo kao da ono ne zna hodati, smanjujemo mu sigurnost u sebe i izokrećemo percepciju stvarnosti. Dijete počinje sumnjati u svoje sposobnosti’, smatra Knez Turčinović.

Istraživanja provedena u Americi, prema infografici koju su sastavili dr. Jesse Viner i Matt Zajechowski za Yellowbrick, govore o sve većoj učestalosti helikopter roditeljstva, a pokazalo se da su djevojke češće od mladića izložene ovom roditeljskom stilu. U suvremenom roditeljstvu očevi su sve više uključeni u skrb o djeci, stoga je teško govoriti o tome tko je više sklon biti helikopter roditelj – majke ili očevi.

U određenim životnim situacijama normalno je pomoći djetetu da prebrodi zadatke koji su pred njim, ali ne na način da preuzmemo te zadatke na sebe, kaže Knez Turčinović

Opisana roditeljska ponašanja nose sa sobom i psihološku kontrolu nad djetetom, što je najpogubnije za njegov daljnji razvoj, dodaje.

‘U kontekstu helikopter roditeljstva važno je naglasiti da je u određenim životnim situacijama normalno pomoći djetetu da prebrodi zadatke koji su pred njim, ali ne na način da preuzmemo te zadatke na sebe jer na taj način stvaramo djecu ovisnu o nama i, na kraju krajeva, nesposobnu da se pobrinu za sebe’, upozorava.

Pokazalo se da ovakav tip roditeljstva kod mladih odraslih ljudi potiče narcizam, kao i loše mehanizme nošenja s problemima, što je povezano s pojačavanjem anksioznosti i stresa. Također može biti povezano s većom pojavnosti ozbiljnijih psihičkih poteškoća, primjerice anksioznih poremećaja i depresije, objasnila je psihijatrica Knez Turčinović.

‘Kao psihijatrica u Poliklinici za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, susrećem se s djecom/mladima koji već imaju razvijene određene psihičke poteškoće koje ponekad možemo povezati s određenim poteškoćama u obiteljskim odnosima (bilo da se radi o zanemarujućim, bilo preprotektivnim roditeljima). Iskustvo je pokazalo kako je za ozdravljenje djeteta i pružanje kvalitetne pomoći jako važno uključiti roditelje u savjetovanje kako bi im se olakšalo prihvatiti i nositi se s poteškoćama koje imaju njihova djeca, ali i kako bi mogli pratiti i podržavati promjene koje se događaju kod djece tijekom terapije. Na taj način se roditelje nastoji osnažiti da i sami dijelom postaju aktivni sudionici u tretmanu svoje djece’, rekla je Knez Turčinović.

Ključ uspješnog roditeljstva je ravnoteža između emocionalne topline i dostupnosti te kontrole, kaže Knez Turčinović

Djetetu treba dozvoliti greške i frustracije te pokušaje i promašaje jer iz toga ono uči i raste

Važno je naglasiti da bi optimalno bilo da je roditelj uključen i osjetljiv na potrebe djeteta, da mu postavlja očekivanja, ali i poštuje i dozvoljava djetetovu autonomiju u skladu s realitetom. Upravo je to ključ uspješnog roditeljstva, ravnoteža između emocionalne topline i dostupnosti te kontrole. S obzirom na navedeno, gore opisano autoritativno roditeljstvo je i najpoželjniji tip jer je povezano sa zdravim razvojem djeteta, kaže ona.

Koje tipove roditeljstva razlikujemo?

autoritarni: strogi odgojni stil, podrazumijeva velika roditeljska očekivanja i zahtjeve, strogi nadzor i kontrolu bez dovoljno topline i podrške

autoritativni: kombinira čvrstu roditeljsku kontrolu i emocionalnu toplinu

permisivni: kombinira emocionalnu toplinu, ali slabu kontrolu

indiferentni: podrazumijeva slabu kontrolu uz emocionalnu hladnoću roditelja.

‘Djetetu treba dozvoliti greške i frustracije te pokušaje i promašaje jer iz toga ono uči i raste. Ukoliko smo skloni prevelikoj zaštiti, ne dozvoljavamo djetetu mogućnost naučiti se nositi s frustracijom, razvijati alate i mehanizme koji su mu potrebni za savladavanje frustracija, a iako one mogu biti teške i izazovne, tijekom života su neizbježne. Važno je da kao roditelji prepoznamo vlastitu anksioznost i da ju prihvatimo i izdržimo kako bismo djetetu ostavili prostora za osobni rast. Ukoliko motivacija, nagrada, pa i poticaj uvijek dolaze izvana (od roditelja), djetetu se ne ostavlja prostora da to isto razvije u sebi. Za kraj, citirala bih psihologinju Madeline Levine: ‘Jedna od najvažnijih stvari koje možemo učiniti za svoju djecu jest da im vlastitim primjerom pokažemo verziju odraslog života kojoj treba težiti”, zaključila je Knez Turčinović.