Odrastanje današnjih generacija djece i mladih velikim se dijelom odvija u virtualnim svjetovima. O stalnoj umreženosti ovih generacija govore i podaci nedavnog istraživanja Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba, koja je 2019. godine u suradnji s Gradskim uredom za zdravstvo Grada Zagreba i Društvom za komunikacijsku i medijsku kulturu, provela nacionalni istraživački projekt „Društvena online iskustva i mentalno zdravlje mladih“, prema kojemu gotovo svi adolescenti (99.5%) imaju pristup internetu, a čak 95% pristupa internetu putem mobitela. Ove brojke iz godine u godine rastu, ako rezultate usporedimo sa istraživanjem koje je Poliklinika provela u suradnji s udrugom Hrabri telefon 2013. godine o iskustvima i ponašanju djece i mladih na društvenoj mreži Facebook.
U odnosu na tada, kada je 93% djece imalo otvoren profil na društvenoj mreži Facebook, danas se većina društvenog života djece i mladih odvija na nekim drugim društvenim mrežama, tako da samo polovica mladih za komuniciranje koristi Facebook. Istraživanje provedeno 2019. godine je pokazalo da većina mladih danas koristi Instagram, WhatsApp, YouTube i Snapchat. Polovica mladih na društvenim mrežama provodi više od 3 sata dnevno i provjerava notifikacije čim stignu, dok svaka peta mlada osoba stalno provjerava mobitel, bez obzira jesu li one stigle ili ne.
Kada pišemo o današnjim generacijama djece, nije lako zastati i utvrditi da su generacije koje danas odrastaju touch-screen generacije, i kako se u nekoliko desetljeća način na koji djeca odrastaju promijenio od vremena kada uopće nije bilo ekrana, do vremena kada djeca aktivno koriste internet u najmlađoj dobi i to na način da dodiruju ekrane. Prave posljedice ovih promjena tek će biti u punoj mjeri istražene, a sve je više istraživanja koje se bave utjecajem ekrana i virtualnog života na predškolsku djecu. U europskim zemljama tako se posljednjih godina bilježi i porast broja djece ispod 9 godina koja koriste internet, pri čemu djeca koriste različite sadržaje u sve ranijoj dobi. Djeca ispod 9 godina uz podršku roditelja internet koriste za niz aktivnosti, kao što je gledanje videa, igranje igara, pretraživanje informacija, učenje ili socijaliziranje. Primjerice, jedno od provedenih istraživanja pokazuje da gotovo polovica austrijske djece od 3 do 6 godina redovito koristi internet.
Hrvatska u tome nije iznimka. Istraživanje koje je Poliklinika provela u suradnji s Hrabrim telefonom 2017. godine pokazalo je da su sva djeca danas izložena ekranima od najranije dobi te da predškolska djeca u dobi od 2 do 6 godina u prosjeku pred ekranima provode 2,4 sata radnim danom i 3 sata vikendom. Čak 80% djece živi u kućanstvu s 5 ili više elektroničkih uređaja, a možemo očekivati da bi taj broj iz 2017. godine danas bio još veći. Tada se ustvrdilo i da je dvije trećine predškolske djece izloženo ekranima za vrijeme obroka, a čak 90% prije spavanja. Većina roditelja kao razloge zbog kojih svojoj predškolskoj djeci daju ekrane navodi učenje, zabavu i okupiranje pažnje. Vrijeme koje predškolska djeca provode pred ekranima istraživanja povezuju i s određenim rizicima, kao što su teškoće održavanja pažnje, tjelesna težina, te teškoće pažnje ako djeca provode vrijeme uz ekran pred spavanje.
Internet neosporno donosi mnoge mogućnosti, predstavljajući platformu za učenje, razvijanje interesa, izvor informacija o raznim temama, razvoj identiteta, povezivanje s vršnjacima i olakšavanje komunikacije s drugima. Istovremeno važno je biti svjestan da internet donosi i određene rizike. Jedan od najistaknutijih među njima svakako je elektroničko vršnjačko nasilje, odnosno cyberbullying.
Elektroničko vršnjačko nasilje podrazumijeva različita ponašanja koja se odvijaju putem interneta, mobitela i drugih elektroničkih, kojima pojedinac ili grupa nastoji nekome nanijeti štetu. Elektroničko vršnjačko nasilje može uključivati širenje neugodnih informacija (bile one istinite ili lažne) o pojedincima, njihovim obiteljima i/ili prijateljima, širenje povjerljivih informacija namijenjenih samo osobi koja ih širi, širenje fotografija ili videosnimki snimljenih bez pristanka žrtve ili onih koje je žrtva snimila za uži krug osoba, ali i nastojanja da se osobu isključi iz društva.
Koliko su ova ponašanja raširena govore rezultati našeg istraživanja iz 2013. godine, prema kojima je 1 od 5 tinejdžera bio izložen uvredljivim porukama ili komentarima putem Facebooka, a svaki šesti čak i prijetnjama. Značajan broj djece i mladih doživio je provaljivanje u njihov profil (16%), širenje laži (11%), blokiranje ili izbacivanje iz grupe (11%) ili poticanje drugih da ružno govore o njima (7%). Svaki šesti primio je neželjene poruke seksualnog sadržaja. Navedena ponašanja dovode do brojnih posljedica, koje često mogu biti i teže od posljedica vršnjačkog nasilja koje se odvija licem u lice.
Novi rizici na internetu
Današnje promjene donose i pojave koje ranije nisu bile prisutne. Tako danas govorimo o pojavama kao što su sekstanje i sextortion, koje se toliko brzo javljaju da ih je teško i pratiti jezičnim prijevodima.
Sekstanje (eng. sexting) se odnosi na slanje ili primanje ili prosljeđivanje seksualno sugestivnih ili eksplicitnih sadržaja, koji uključuju pisane poruke, osobne ili tuđe fotografije i video uratke, putem mobitela ili interneta. Istraživanje Poliklinike iz 2019. godine pokazuje da je čak 60% mladih primilo poruku seksualno sugestivnog ili eksplicitnog sadržaja, a više od polovice mladih primilo je takvu fotografiju ili video. Čak 46% mladih je takav sadržaj primilo, a da to nisu tražili. Važan je podatak i da više od 40% mladih barem ponekad uzvrati na takav sadržaj. Slanje takvog sadržaja priznaje samo 6% mladih, dok 17% mladih iznosi da prosljeđuje takve fotografije i videe poznanika bez njihovog pristanka.
Sextortion je oblik ucjene koju počinitelj obavlja putem interneta i uključuje neki oblik prijetnje, najčešće da će objaviti ili proslijediti seksualno eksplicitne fotografije žrtve ako se žrtva na neki način ne uključi u daljnje seksualne aktivnosti. Istraživanje iz 2019. godine ukazuje da je 13% mladih slalo takvu fotografiju na nagovor, 4% zbog prisile, a više od 5% na traženje znatno starije osobe, što smatraju potpuno dobrovoljnim, dok čak 14% mladih seksta pod utjecajem opojnih sredstava. Ove brojke pokazuju da se i rizici na internetu itekako s godinama mijenjaju i važno je da ih budemo svjesni, kako bismo znali kako i na vrijeme reagirati.
Dok je 2013. godine 34% djece i mladih izjavilo da barem ponekad prihvaća zahtjeve za prijateljstvo upućene od nepoznatih osoba, istraživanje iz 2019. godine pokazuje da se dvostruko veći broj, čak 68% adolescenata, dopisuje s nepoznatima.
Nadalje, 2013. godine je 21% djece i mladih izjavilo da bi možda ili sigurno otišlo na susret s nepoznatom osobom koju je upoznalo putem Facebooka, a 8% njih je to doista i učinilo, dok istraživanje iz 2019. godine pokazuje da se čak 35% mladih susrelo s osobom koju su upoznali na nekoj društvenoj mreži. Ove brojke pokazuju da su mladi u sve većem broju spremni uključiti se u rizične aktivnosti, često i bez znanja odraslih osoba.
A roditelji?
Strana istraživanja pokazuju da 97% roditelja provjerava svoje društvene mreže barem jednom u danu, 25% je na njima cijeli dan, dok naše istraživanje iz 2017. ukazuje da je svaki drugi roditelj više od dva sata dnevno na mobitelu, a svaki četvrti roditelj vikendom više od dva sata dnevno na računalu. Sve je više distraktora koji našu pažnju odvlače od djece i mladih, a istraživanja pokazuju da sklonost modernih roditelja da koriste prekomjerno mobilne uređaje ili posvećuju veću pozornost tehnologiji nego djeci, utječe na stil privrženosti i odrastanja djece. Stoga je važno da se prije nego pokušavamo promijeniti svoju djecu zapitamo jesmo li im i sami primjer u tome kako i koliko vremena provodimo pred ekranima, gledamo li svaku poruku ili e-mail koji dođu, prekidamo li razgovor s djetetom svaki put kada mobilni telefon zazvoni, notifikacijom ili pozivom.
Strana istraživanja pokazuju i da roditelji u prosjeku objave 195 fotografija svoje djece godišnje. Istraživanje Poliklinike iz 2017. godine je pokazalo da je 65% odraslih objavilo fotografiju predškolskog djeteta na društvenim mrežama. Dok god objavljujemo fotografije svoje djece na društvenim mrežama, teško je da ćemo svojoj djeci biti vjerodostojni dok ih upućujemo da to ne čine, bilo da objavljuju svoje ili tuđe fotografije.
Odrastanje na internetu – kako vratiti sigurnost u djetinjstvo?
Roditelji i drugi odrasli koji su važni u djetetovom životu nezaobilazni su saveznici u suočavanju s izazovima odrastanja u virtualnom svijetu. Međutim, iz rada s roditeljima doima se da se zapravo često osjećaju nespremno uključiti se u dječje online živote, navodeći da njihova djeca mnogo bolje razumiju suvremene tehnologije od njih te da nisu sigurni na koji način doprinijeti njihovoj sigurnosti. Stoga ne čudi podatak da je prema istraživanju iz 2013. godine čak 78% djece i mladih izjavilo da nema postavljena nikakva pravila o korištenju društvenih mreža, a jedna četvrtina roditelja predškolske djece je 2017. godine izjavila da nikad ne postavlja pravila za sve ekrane koje dijete koristi.
Ove se vrtoglavo brze promjene odvijaju na način da većina roditelja s vremenom ne može više pratiti korak s njima i niti uz najbolju volju ostati uključena u virtualne živote svoje djece. Doista, djeca danas znaju mnogo više o korištenju tehnologije, no znati se služiti internetom ne znači nužno znati kako ga koristiti na način koji je za nas siguran i odgovoran prema drugima. Današnje generacije djece prve su koje od ranih dana odrastaju uz informacijske i komunikacijske tehnologije. Upravo zbog toga njihov je odnos prema tehnologiji vrlo intuitivan i spontan, mnogo brže svladavaju promjene i možemo od njih mnogo naučiti. Istovremeno, budući da nemaju iskustvo odrastanja bez suvremenih tehnologija, nedostaje im potrebna kritičnost te im je potrebno vodstvo i podrška. Roditeljima se stoga preporuča da na nenametljiv, ali podržavajuć način pokažu interes za dječje online živote. Jednako kao što brinemo o tome što naša djeca rade na igralištu iza škole, na nama je da brinemo i što rade na virtualnom igralištu.
Imajući na umu da 95% hrvatske djece i mladih danas pristupa računalu putem mobitela, jasno je da je dječja ponašanja na internetu nemoguće u potpunosti kontrolirati. U skladu s time su i nalazi brojnih istraživanja koji pokazuju da je zapravo važnije vodstvo, odnosno usmjeravanje dječjih online ponašanja kroz razgovor i postavljanje pravila. Temelj roditeljstva u svim pitanjima, pa tako i dječjoj sigurnosti na internetu, povjerljiv je i topao odnos roditelja i djeteta. Takav odnos stvara sigurno okruženje koje povećava vjerojatnost da će se dijete roditelju obratiti za savjet ili pomoć. Također je vrlo važno da roditelji budu svjesni znakova koji bi mogli upućivati da dijete doživljava ili čini nasilje te da budu spremni potražiti pomoć i podršku kada su zabrinuti.
Utješna je informacija da premda svaki četvrti adolescent sukladno istraživanju iz 2019. godine većinu slobodnog vremena provodi na društvenim mrežama, manje od 5% njih to odabire kao omiljenu aktivnost u slobodno vrijeme, što se nije promijenilo od istraživanja provedenoga šest godina ranije. Mladi i danas, premda njihovo ponašanje sugerira drugačije, i dalje radije biraju kontakt uživo s prijateljima nego u virtualnom svijetu.
Mitovi u koje mnogi mladi vjeruju
Mnogi mladi imaju uvjerenja kojih se čvrsto drže bez propitkivanja, a neka od njih su dio razloga zbog kojih ne reagiraju kada primijete nasilje putem interneta, bez obzira događa li se njima ili njihovim vršnjacima. Slijede neki od čestih mitova koje u svakodnevnom radu čujemo od mladih, a o kojima je s njima važno razgovarati:
Mit 1. Oni koji doživljavaju cyberbullying najčešće su to sami zaslužili.
Nitko ne zaslužuje da se bilo tko prema njima ponaša nasilno.
Mit 2. Nasilje putem interneta nije kažnjivo, a ionako se ne može otkriti počinitelj.
Ako ono što govorimo ili činimo izvan virtualnog života nije legalno, onda je to protuzakonito i na internetu. Osim toga, policija ima svoje načine kako ulazi u trag internetskim počiniteljima.
Mit 3. Nema smisla obratiti se odraslima jer se to događa na internetu.
Kao što odrasli mogu pomoći djeci i mladih u stvarnom životu, tako mogu pomoći i kod elektroničkog nasilja.
Mit 4. Na internetu se često svi vrijeđaju, to je normalno.
U redu je šaliti se, ali ako to nekoga vrijeđa i postaje nasilje, to nije u redu. Samo zato što se nešto čini čestim, ne znači da je normalno.
Mit 5. Ako primijetim da se cyberbullying događa drugome, nema puno toga što mogu učiniti.
Uvijek možemo reagirati – reći odrasloj osobi, nazvati Hrabri telefon na anoniman i besplatan broj za djecu i mlade 116 111 i pružiti podršku onome kome se to događa. Problem je što prema procjenama nekih istraživanja čak 90% djece ignorira neprimjerena online ponašanja vršnjaka i time dozvoljava ili podržava nasilje putem interneta.
Mit 6. Nasilje putem interneta nije tako ozbiljno kao nasilje licem u lice.
Nasilje putem interneta nekad može i veće posljedice nego nasilje licem u lice. Specifičnosti vršnjačkog elektroničkog nasilja koje tome doprinose su anonimnost počinitelja (mladi često ne znaju tko je to učinio i mogu sumnjati u većinu koje poznaju, što odnose obilježava nepovjerenjem i strahom), stalna izloženost 24 sata dnevno svih 7 dana u tjednu, neograničene mogućnosti publike koja može tome svjedočiti te manjak nadzora odraslih, što doprinosi nesigurnosti i tjeskobi žrtve, kao i smanjenom doživljaju odgovornosti počinitelja.
Što ne reći mladima kojima se to događa?
Rečenice poput „Jednostavno isključi internet“, „Samo ih ignoriraj“, „Vrati im“, „Prestani se zamarati time“, „Da nisi poslao/la takvu fotografiju ne bi bilo problema“, osim što ne ispunjavaju svoju namjeru utjehe, čine štetu djecu i mladima, a razlog je što pokazuju nerazumijevanje i okrivljavanje, te više proizlaze iz toga da pokušavamo sebe utješiti u nemoći ili ljutnji, ili jednostavno riješiti problem, te doprinose samo tome da se mladi sve rjeđe obraćaju svojim roditeljima i odraslima kada imaju problem.
Slijede neki od savjeta o sigurnom i odgovornom korištenju interneta, o kojima roditelji mogu razgovarati s djecom i mladima:
– Zaštitite svoj profil na društvenim mrežama i drugim platformama tako da bude vidljiv samo onim osobama kojima vjerujete.
– Nemojte dijeliti na svom profilu niti slati u privatnim porukama sadržaje za koje ne biste voljeli da ih vidi širi krug prijatelja, vaši roditelji ili nastavnici (posebice fotografije ili snimke).
– Nemojte otkrivati svoje osobne informacije osobama koje ne poznajete u stvarnom životu ili im ne vjerujete. (pritom je važno s djetetom razgovarati o tome što se sve podrazumijeva pod osobnim informacijama)
– Nemojte nikome otkrivati svoje lozinke, čak niti bliskim prijateljima.
– Neke osobe ne govore istinu o sebi. Nikada ne možemo biti sigurni tko je s druge strane ekrana. Nemojte prihvaćati zahtjeve za prijateljstvom upućene od nepoznatih osoba.
– Stranac na internetu je poput stranca u stvarnom životu – budite oprezni i nemojte odlaziti na susret s osobama koje ste upoznali putem interneta.
– Povremeno provjerite što o vama piše na internetu utipkavanjem svog imena i prezimena u tražilicu Google.
– Nemojte odgovarati ili slati poruku kada ste ljuti, pričekajte da se smirite i onda pošaljite što želite, jer „nema nazad“.
– Uvijek se zapitajte prije nego pošaljete ili objavite nešto, kako biste se vi osjećali da primite tu poruku – ako mislite da bi to nekoga u stvarnom životu moglo povrijediti ili da ne biste htjeli to svima pokazati, nemojte to činiti niti online.
– Ne prosljeđujte poruke, fotografije ili snimke koje mogu vas ili druge dovesti u negodnu situaciju.
– Svatko od nas može pomoći da se nasilje zaustavi – ako primijetite neprimjerena online ponašanja, obavijestite odraslu osobu.
Više o rezultatima navedenih istraživanja Poliklinike, istraživanju o iskustvima i ponašanjima djece i mladih na društvenoj mreži Facebook iz 2013.godine, istraživanju o izloženosti predškolske djece ekranima 2017. godine i istraživanju o društvenim online iskustvima i mentalnom zdravlju mladih iz 2019. godine možete pronaći na poveznici istraživanja Poliklinike.
Umjesto zaključka
Nadzor u današnje vrijeme nije u potpunosti moguć, a istraživanja pokazuju da nije niti djelotvoran. Sva istraživanja i svakodnevna klinička praksa vraćaju nas na odnos i važnost odnosa s djetetom. U mlađoj dobi to među ostalim znači uvažiti da dijete nešto želi čak i kada mu ne udovoljiimo u željama, u adolescentskoj dobi mladima ćemo više pokazati svoj interes i dostupnost nego ispitivati brojna pitanja, otvoriti i otvoreno razgovarati o temi nasilja, te neovisno o dobi njegovati brigu, postavljanje granica, uvažavanje i osnaživanje djece i mladih kao osnovne vrijednosti na kojima se gradi roditeljstvo i odnos s djecom, kojima je važno da ih kao odrasli čujemo i vidimo, te poštujemo, čak i kada neće biti po njihovom.
Pišu: prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, psiholog – psihoterapeut, Tea Brezinščak, psiholog i Ana Marija Španić, psiholog
