Kad dijete živi s pomajkom ili poočimom

Objavljeno: 09.10.2010.

Obitelji s pomajkom i poočimom su danas brojem najveća skupina obitelji nakon klasične, nuklearne obitelji s dva biološka roditelja i djecom. Ponovni brak može uzrokovati snažne emocije kod partnera, bivših partnera, djece, baka, djedova i ponovno izaziva proživljavanje gubitka obitelji tek kada se roditelj ponovno oženi ili kada se rodi novo dijete. Roditelj koji se nije oženio, koji nije investirao energiju u novi odnos, u pravilu tu energiju ulaže u djecu. Novi partner u tom slučaju može predstavljati ne samo novog odraslog u tom sustavu, nego i rivala. U mnogim kulturama postoje mitovi o okrutnosti maćeha i očuha, proizašli vjerojatno iz nejasnoće njihove uloge i zastarjelih negativnih stavova vezanih uz i ponovnu udaju odnosno ženidbu. Oni dolaze na mjesto bivšeg člana obitelji i nije sasvim jasno koje funkcije trebaju zamijeniti u odnosu na dijete i do kojeg stupnja preuzeti ulogu u roditeljstvu.

Iako se sve češće umjesto “očuh” i “maćeha” koriste termini pomajke i poočima, sama promjena termina ne mijenja očekivanja niti iskrivljenu sliku o mogućim postupcima tih ljudi, a njihovi postupci se i procjenjuju kroz prizmu tih stereotipa.

Za uspostavu bliskosti treba barem dvije godine

Važno je surađuju li biološki roditelji ili su u kompeticiji, tretiraju li jedno drugo s poštovanjem i  očekuju li poštovanje, je li među njima zakopana ratna sjekira ili je još tihi rat. Najčešća struktura obitelji je: razvedena majka s djetetom udaje se za partnera koji ima ili nema djecu. Ako majka osjeća da ima problema u odgoju, tražit će od očuha da intervenira. Ako on intervenira prije nego je uspostavio emocionalnu vezu s djetetom (za što je potrebno barem dvije godine), učinit će pogrešku – dijete ga može odbaciti. U takvim slučajevima bi se očuh trebao povući i odgovornost roditeljstva prepustiti biološkom ocu. Najgore je ako se majka udaje kako bi poočim doveo djecu u red.

Ponekad dijete odbija majku ili poočima zbog “gubitka vremena i pažnje” biološkog roditelja. Nakon trijade majka –  otac – dijete, razvodom dolazi do dijade roditelj – dijete. Nova dijada ne uključuje odnos između roditelja te se odnos roditelj – dijete intenzivira. S novim brakom roditelja, s novom trijadom dijete ima osjećaj gubitka, što dovodi do odbacivanja novog roditelja. Osim toga, djeca mogu godinama održavati fantazije da će roditelji jednog dana opet živjeti zajedno. Novi brak je jasan dokaz da se to neće dogoditi te se djeca mogu aktivno boriti protiv novog člana obitelji jer “izbacivanjem” tog člana mogu vratiti fantazije o ponovnom spajanju obitelji. Problem može izazvati i discipliniranje djeteta. Naime, nakon razvoda roditelji često djetetu previše dozvoljavaju i popuštaju (nadoknađujući mu “gubitak obitelji”), a novi roditelj ga možda želi disciplinirati, što dovodi do konflikta.

Otpor prema novom članu obitelji može nastati i zbog promjene uloga: prije je dijete imalo beneficije najmlađeg ili odgovornosti najstarijeg djeteta, a u novoj obitelji postoji još mlađe ili starije dijete. U tom slučaju djetetu treba ostaviti, primjerice, neke odgovornosti najstarijeg koje je dosad imao.

Ispitivanja su pokazala da fizički kontakt poočima s tinejdžerkom ili adolescenticom dovodi kod tih djevojčica do nelagode, iako su voljele verbalnu pohvalu i podršku. Znači, prema tinejdžerima je dobro biti verbalno topao i podržavajući, ali vrlo oprezan s dodirom i zagrljajem jer može biti pogrešno protumačen i stvarati anksioznost.

Kada je najbolje ponovo sklopiti brak? U kojem će vremenskom periodu dijete najlakše prihvatiti novi brak roditelja? Pokazalo se da je najbolje od dvije do četiri godine nakon razvoda. Ne prerano, jer dijete vjerojatno nije završilo tugovanje za gubitkom prethodnih odnosa. Ako prođe duži vremenski period od ovog, može biti teže, jer je teško mijenjati navike (dijete se naviklo dobivati pažnju, uspostavile su se uloge te postoje veći izgledi odbijanja pomajke ili poočima).

Nerealna očekivanja donose probleme

Poočimi i pomajke ponekad kod djece izazivaju različite reakcije. Važno je ohrabriti i pomajke da poštuju vrijeme koje je potrebno kako bi se razvio odnos bliskosti i povjerenja. I djeci i pomajci treba dati jasnu dozvolu da se ne moraju voljeti. Treba postojati zahtjev za pristojnim odnosima i jasnom komunikacijom, ali ljubav će se razviti sama ako im se dade izbor.

Mnoge pomajke se previše trude, vode djecu zubaru, frizeru, uče s njima, a djeca to ne prihvaćaju, to više ako šira obitelj ne prihvaća novog člana i njegove postupke smatra nametljivim. S obzirom na to da pomajke provode više vremena s djecom nego poočimi, više je prilike i za sukob.

Ako pomajke pokušavaju djeci nadoknaditi ono što su izgubila razvodom, djeca to doživljavaju kao natjecanje s biološkom majkom. Ako prihvate ono što im ona nudi, smatraju da su nelojalna prema biološkoj majci. Stoga potiskuju pozitivne emocije kako bi izbjegla nelojalnost. Ispitivanja su pokazala da su nerealna očekivanja pomajkama stvorila mnoge probleme; mit o brzom uspostavljanju odnosa, potreba da se održi obitelj sretnom i sl. Pokazalo se da se djeca najčešće žale na kuhanje pomajki. Čak i sendvič može imati komad šunke previše ili premalo. I zaista, prihvaćanje kuhanja pomajke može biti senzitivan pokazatelj toga kako se razvija odnos.

Psiholozi govore o tri uloge koje mogu imati pomajke:

1. primarna majka (samo ako djeca nemaju biološku majku – ako je umrla ili ih je sasvim napustila)
2. druga majka (ne tako dobar model)
3. prijateljica (najbolji i najkorisniji model)

Dječji oprez i otpor adolescenata

Djeca su oprezna dok ne dobiju povjerenje u stabilnost toga novog odnosa. Što je dijete mlađe, to brže prihvaća pomajku ili poočima. Predškolska djeca ih prihvaćaju najbrže, školskoj djeci treba i do dvije godine. Ipak, najveći je otpor adolescenata i ovo je važno razumjeti i poštivati te ne požurivati.

Može pomoći da roditelj otvoreno razgovara s novim partnerom o tome kako vidi njegovu ulogu u novoj obitelji te kako želi da postupa prema djeci. Ovaj razgovor može pojasniti kako novi partner vidi sebe u obitelji te pripremiti roditelja i novog partnera na eventualne poteškoće na koje mogu naići. Ovim razgovorom mogu izaći na vidjelo i neke razlike u stavovima, vrijednostima te prošla iskustva oba partnera. Najbolje je postići jasan dogovor o tome tko će preuzeti neke osnovne aktivnosti u novostvorenom domaćinstvu te ne inzistirati da poočim ili pomajka npr. počnu prebrzo voditi dijete u školu, na izvannastavne aktivnosti ili s djetetom raditi zadaću.

Dobro je postepeno uvoditi novu osobu u život djece, onoliko koliko to djeci odgovara. Djeca i novi partner stvorit će odnos kakav im bude odgovarao i bez pretjeranog uplitanja biološkog roditelja. Važno je također da roditelj zna da nije on jedini odgovoran za to kakav će taj odnos biti, i da nastavi voditi računa o svojim potrebama – o tome da sačuva vlastiti dobar odnos s djecom, kao i dobar odnos s novim partnerom. Ako dijete osjeća da prisutnost nove osobe u obitelji narušava njegovu privatnost, dobro je osigurati mu što više osobnog, slobodnog prostora, primjerice vlastitu sobu u koju nitko neće ulaziti bez kucanja, osigurati da se njegove navike značajnije ne mijenjaju, tj. da može i dalje dovoditi prijatelje, jesti u vrijeme kad mu odgovara te imati mir i tišinu u vrijeme učenja.

Usprkos ovim nabrojanim izazovima stvaranja nove obitelji, moguće je u mnogim slučajevima da dolazak nove osobe u obitelji ima i mnoge pozitivne posljedice – naročito ako je roditelj sretan jer se nalazi u emocionalno ispunjavajućoj vezi, punoj podrške i razumijevanja.

Novi partner može biti ne samo emocionalna, već i praktična podrška u mnogim vidovima života obitelji. Ukoliko se radi o senzibilnoj, toploj i nježnoj osobi, dijete u njoj može pronaći oslonac i steći još jednu važnu odraslu osobu koja mu daje podršku u odrastanju.