Novosti

Na međunarodnom kongresu “Privrženost i trauma” u Rimu

Objavljeno: 24.12.2014.

Vodeći stručnjaci iz područja rada s traumom okupili su se u Rimu, od 19. do 21. rujna kako bi predstavili najnovije spoznaje u razumijevanju traumatskih iskustava, razvoja privrženosti i njihovog međuodnosa. Međunarodni kongres pod nazivom „Privrženost i trauma“ organiziran je u suradnji Instituta kognitivne znanosti i Talijanskog EMDR udruženja. Stručnjacima koji su svojim sudjelovanjem na kongresu iskazali poseban interes za ovu temu pridružili su se i ravnateljica Poliklinike, prof.dr.sc. Gordana Buljan Flander, te psihologinja Tea Brezinšćak.

Međusobna povezanost traumatskih iskustava i privrženosti potvrđena je u nizu istraživanja. Način na koji ljudi doživljavaju sebe i svoje odnose s drugima, kao i način na koji reagiraju na traumatska iskustva povezan je s ranim obrascima privrženosti. Traumatsko iskustvo, posebice ono doživljeno u ranoj dobi, može imati snažan utjecaj na daljnji život pojedinca. Primjerice, istraživanja pokazuju da jedan od troje pacijenata sa psihijatrijskom dijagnozom ima osobno iskustvo traume.

Za dublje razumijevanje ove teme od velike je važnosti poznavanje neurofizioloških, psiholoških i odnosnih mehanizama u podlozi osobnog iskustva traumatskih događaja. Na ovogodišnjem kongresu „Privrženost i trauma“ vodeći svjetski stručnjaci predstavili su najnovije spoznaje i paradigmatske promjene u sagledavanju međuodnosa traume i razvoja privrženosti. Uz teorijske pomake, naglasak kongresa bio je na implikacije istih na terapijski rad s osobama čija psihološka patnja potječe od traumatskih iskustava.

Utjecaj traume na psihološki razvoj pojedinca

O dinamici utjecaja traume i njenom doprinosu u razvoju disocijativne simptomatologije, govorio je Giovanni Liotti, nagrađivani rimski psihijatar i psihoterapeut koji se u svom dugogodišnjem radu posvetio upravo proučavanju veze između disocijativne psihopatologije i rane privrženosti. Kathy Steele, međunarodno priznata psihoterapeutkinja, znanstvenica i autorica, usmjerena na teme psihološke traume, disocijacije i privrženosti, sagledala je pojavu disocijativnih fenomena iz konteksta psihoterapijskog rada.

Trauma i tijelo

Dr.sc. Stephen Porges, sveučilišni profesor psihijatrije i profesor emeritus psihijatrije i ljudskog razvoja, autor je polivagalne teorije, koja rasvjetljuje prirodu tjelesnih reakcija na traumatski događaj. Objašnjavajući način na koji trauma i iskustvo kroničnog zlostavljanja remete homeostatske fiziološke procese i socijalno ponašanje, polivagalna teorija pruža temelj za razumijevanje iskrivljenih percepcija i obrambenih reakcija te oblikovanje tretmana namijenjenih ponovnom postizanju ravnoteže nakon traumatskih doživljaja. U svom izlaganju naglasio je ulogu neurocepcije, neurofiziološkog procesa kroz koji naš organizam procjenjuje rizik u okolini, koji se odvija izvan razine svjesnosti i često bez kognitivnog narativa. Ovaj proces uslijed traumatskog iskustva postaje reaktivnim i u odsustvu stvarne opasnosti, a spontana socijalna ponašanja zamijenjena su reakcijama borbe, bijega ili disocijacijom. Psihoterapijske intervencije stoga se najprije usmjeravaju na ponovno postizanje osjećaja sigurnosti, koji je preduvjet za mogućnost prihvaćanja socijalne podrške i njenog djelovanja.

Pojedini psihoterapijski pravci u pristupu radu s traumom veliku važnost pridaju upravo radu na tjelesnom aspektu. Dr.sc. Pat Ogden osnivačica je senzorimotorne psihoterapije te osnivačica i voditeljica instituta za senzorimotornu psihoterapiju, međunarodno prepoznate škole koja se specijalizirala za tjelesno-kognitivni pristup tretmanu posttraumatskog stresnog poremećaja i poteškoća privrženosti. Prema perspektivi senzorimotorne psihoterapije očekivanja klijenta koja utječu na njegovu sadašnjost potječu iz sjećanja koja su, zbog rane dobi kada su proživljena, pohranjena na implicitan način. Upravo zbog toga pokušaji da do njih dopremo isključivo oslanjanjem na razgovor mogu umanjiti učinkovitost psihoterapijskog procesa. Na temelju dugogodišnjeg iskustva razvija koncept mindfulnessa uronjenog u odnos, koji za razliku od uobičajenog shvaćanja minfulnessa kao osobnog procesa odvija unutar samog klijenta, ali i između klijenta i terapeuta, među kojima je nužna snažna usklađenost. Ovaj proces evocira rana iskustva klijenta te se ona prorađuju koristeći tijelo kao primarni izvor terapijskog djelovanja.

Pozivajući se na vlastitu teoriju regulacije, temeljenu na razvojnoj neuroznanosti i psihoanalizi, dr. Allan Shore objasnio je fiziološku podlogu evociranja ranih traumatskih iskustava u psihoterapijskom okruženju. Putem interaktivne regulacije u odnosu klijenta i psihoterapeuta na ovaj način možemo utjecati na silaznu i uzlaznu integraciju kortikalnih i subkortikalnih sistema desne polutke, te doprijeti do „emocionalnog dijela“ klijentovog mozga, odnosno biološkog supstrata ljudskog nesvjesnog.

Vittorio Gallese, sveučilišni profesor i autor niza članaka o zrcalnim neuronima i neurofiziologiji, govorio je o fiziološkoj podlozi psihoterapijskog procesa, odnosno ulozi zrcalnih neurona u socijalnoj kogniciji u okvirima psihoterapijskog procesa.

Inovativne psihoterapijske intervencije

Dr. Daniel Siegel, sveučilišni profesor psihijatrije pri UCLA School of Medicine te suvoditelj ustanove Mindful Awareness Research Center, u svojim se izlaganjima usmjerio na utjecaj traume na proces neuralne integracije. Naime, pokazalo se da traumatska iskustva ometaju razvoj važnih integrativnih struktura u mozgu, koje su ishodišta koordinacije i uravnoteženosti potrebne za postizanje samoregulacije – fleksibilnog i adaptivnog kapaciteta za pažnju, emocije, misli, ponašanja i povezanost s drugima. Narušenost integracije potrebne za razvoj samoregulacije dovodi do odstupanja koja se očituju kao kaos ili rigidnost u različitim područjima života. Siegel ove koncepte koristi kao temelje procjene mentalnog zdravlja pojedinca i planiranja tretmana, koji je usmjeren na poticanje integracije u osam temeljnih područja pojedinčevog unutarnjeg funkcioniranja i odnosa s drugima.