Mediji o nama

Liječnici su “prva linija” obrane zlostavljane djece

Liječničke novine, br. 146, veljača 2016.

Objavljeno: 12.03.2016.

Lijecnicke novine 2016

Prenosimo u cijelosti tekst ravnateljice Poliklinike, prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander. objavljen u glasilu Hrvatske liječničke komore, Liječničkim novinama:

Kaže se da je društvo toliko razvijeno koliko se brine za svoje najranjivije članove. U tu skupinu svakako spadaju djeca. Roditelji donose djecu na svijet i s te strane imaju najveću odgovornost za njih. Međutim, na djecu utječe i šira društvena zajednica, osobito u situacijama kad primarna obitelj ne zadovoljava njihove potrebe ili krši dječja prava. Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba osnovana je upravo s ciljem zaštite djece grada Zagreba, pred sam Božić prije trinaest godina. Posebno smo posvećeni djeci koja se nose s traumatskim iskustvima i njihovim roditeljima, ali dolaze nam i djeca s raznim drugim teškoćama. Nakon sumnje na neki oblik zlostavljanja ili zanemarivanja, najčešći razlozi javlajanja u Polikliniku jesu: emocionalne smetnje djece zbog visokokonfliktnih razvoda, svjedočenje obiteljskom nasilju, traumatski događaji, poteškoće u procesu tugovanja, smetnje ponašanja, deficiti pažnje, smetnje učenja, seksualno problematično ponašanje i vršnjačko nasilje.

Multidisciplinarni tim

Našu je Polikliniku Vijeće Europe prepoznalo kao primjer dobre prakse drugim članicama Vijeće Europe, a Međunarodno udruženje za prevenciju zlostavljanja i zanemarivanja, koje okuplja više od 180 zemalja svijeta, nagradilo je njen multidisciplinarni tim. Znamo i vjerujemo da su problemi djece često višeslojni te da jedino timskim radom omžemo podršati dijete na najbolji način. Zbog toga u Poliklinici rade psiholozi, psihijatri, neuropedijatar, socijalni radnici, socijalni pedagozi, logoped, medicinske sestre i pravnik. Svakom djetetu omogućena je obrada više stručnjaka, ovisno o njegovim specifičnim potrebama, kao i optimalan oblik tretmana i psihoterapije.

Stručnjaci Poliklinike provode individualne tretmane i terapiju s djecom, partnersku i obiteljsku terapiju, savjetovanje, farmakološku terapiju i grupni tretman. Odnedavno naši mali pacijenti mogu u Poliklinici obaviti EEG, za čim postoji veliki interes, a uskoro se otvara i dnevna bolnica. Posebno naglašavamo educiranost stručnjaka za provođenje forenzičnog intervjua s djecom žrtvama nasilja i forenzično osjetljivog tretmana, što znači da dijete može biti u terapiji bez potencijalnog utjecdaja tretmanima na dijete kao svjedoka. Ova usluga važna je u dugotrajnim sudskim procesima za čijeg trajanja dijete treba podršku, ali istovremeno treba biti pouzdan svjedok na sudu. Najčešće se radi o zlostavljanoj ili zanemarenoj djeci, kao i djeci svjedocima nasilju u obitelji.

O različitim aktualnim temama iz našeg područja djelovanja roditelji, liječnici i ostali stručnjaci mogu se informirati iz petnaest publikacija kje Poliklinika izdaje u suradnji s Gradom Zagrebom. Dosad imamo preko 300 tisuća tiskanih i distribuiranih primjeraka, koji su dostupni i na našoj web stranici. Poliklinika se bavi i istraživačkom djelatnošću: provedena istraživanja su na temu nasilja među djecom, cyberbullyinga i dječje pornografije, prevalencije zlostavljanja i zanemarivanja djece u Hrvatskoj, iskustava i ponašanja djece na Internetu te znanja i stavova pedijatara i liječnika školske medicine o zlostavljanju djece. U suradnji s odgovornim ministarstvima i Vladom RH, Poliklinika educira stručnjake iz različitih područja: socijalna skrb, zdravstvo, obrazovanje, policija, pravni sustav, nevladin sektor i obiteljski centri.

Prvi znakovi zanemarivanja

Roditelji ili skrbnici mogu se samostalno obratiti Poliklinici, a dijete može uputiti i vrtić, škola, sud, centar za socijalnu skrb ili liječnik. Liječnici imaju važnu ulogu u pružanju podrške djeci i njihovom usmjeravanju na druge stručnjake. Neposrednim kontaktom s djetetom i cijelom obitelji liječnik često može prvi primjetiti znakove zanemarivanja i zlostavljanja djece – fizičkog, emocionalnog i seksualnog, te o tome bez odgode obavijestiti nadležne službe, koje će istražiti slučaj i dijetetu osigurati adekvatnu podršku. Liječnik je također u prilici primjetiti neke psihosomatske tegobe, smetnje učenja ili ponašanja djeteta, na što može skrenuti pažnju roditelja i preporučiti im daljnju multidisciplinarnu obradu.

Iako Poliklinika ostvaruje vrlo uspješnu regionalnu i međunaordnu suradnju te je zaista prepoznata u svijetu, suradnja koja nam je najvažnija upravo je ona u lokalnoj zajednici. Škole, vrtići, centri za socijalnu skrb, policija, sud i, naravno, zdravstvene ustanove, nužni su nam partneri u zaštiti djece. Poliklinika je u razdoblju od studenog 2007. Do svibnja 2008. Provela istraživanje među 590 liječnika u vezi sa zlostavljanjem i zanemarivanjem djece. Na ovo mradnom mjestu 57% pedijatara i 54% liječnika drugih struka navodi da vrlo rijetko nailazi na sumnju na zlostavljanje i zanemarivanje djece, a 39% pedijatara i 21% drugih liječnika ponekad. Jedan pedijatar i 22% drugih liječnika nisu nikada tijekom svog rada posumnjali na zlostavljanje i zanemarivanje djece. Najveći broj liječnika, prema samoprocjeni znanja, smatra da je tek upoznat s problemom zlostavljanja i zanemarivanja, a oko jedne četvrtine svih liječnika navodi da zna dosta o tome. Mali broj liječnika navodi da zna jako puno (ispod 5%).

Preuzeti odgovornost

Zlostavljanje i zanemarivanje djece puno je češći problem nego što je javnost sklona priznati. Razlozi nepriznavanja su brojni, a prije svega teško je otvoriti oči i suočiti se s činjenicom da tolika djeca pate. Također može biti teško preuzeti inicijativu i odgovornost za nešto za što ne postoje jasni dokazi. Ipak je važno da kao odgovorni članovi društva, a posebno kao stručnjaci pomagačkog usmjerenja, to učinimo. S obzirom na to da su liječnici često „prva linija obrane“, njihova je uloga posebno važna. Konvencija o pravima djeteta, kao i mnogi naši zakoni, obvezuju nas na zaštitu djece. Naša Poliklinika i Hrabri telefon proveli su 2006. godine istraživanje „Prevalencija zlostavljanja i zanemarivanja djece u Hrvatskoj“. S obzirom na sadržaj istraživanja, sudionici su bili samo punoljetni učenici brojnih srednjih škola u raznim dijelovima Hrvatske. Reprezentativan i robustan uzorak od gotovo 4200 učenika upućuje na to da nalaze možemo uopćiti na hrvatsku populaciju. Čak 15,9% učenika bilo je izloženo tjelesnom zlostavljanju, 16,5% emocionanom, te 18% spolnom zlostavljanju. Iz ovih podataka jasno je da se problematika zlostavljanja i zanemarivanja često zaobiđe u stručnim krugovima, zbog čega propuštamo priliku da zaustavimo zlostavljanje i započnemo proces oporavka djeteta – žrtve.